Ma jebite se, pun mi vas je kufer!

U zadnje vrijeme nekako primjećujem da sve teže podnosim prisustvo loših, pokvarenih, korumpiranih ili dvoličnih osoba.
I sve mi je lakše reći im u brk što mislim o njima.
Da, znam da mi to nije pametno, da ima dovoljno moćnih koji mogu sve što žele, pa tako i naškoditi meni, ali to izaziva kontraefekat, još više ih ne podnosim i još otvorenije pokazujem što mislim o njima.

E sad pitam se, je li to rezultat neke zrelosti, znak starenja, simbol bunta, ili pak korak ka slomu živaca i totalnom ludilu?

Jer zaista mi je pun kufer toga da se radnik tako gazi, da nas vladajući kradu, da nam se pere mozak kako se oni žrtvuju za Hrvatsku, za nas, za našu dobrobit, bez obzira bili u pitanju crveni, plavi, narančasti ili ljubičasti.
Pun kufer mi je kako netko tko ima dobiva još i više, a netko tko nema ne može ni svom pametnom djetetu omogućiti studiranje, ali tamo neka budala ima garantirano studiranje zato jer je dijete iz prave obitelji.

Pun mi je kufer da se starice koje pređu na crveno privode u lisicama, a oni koji ubijaju automobilima, jahtama ili izrabljivanjem imaju svečanu policijsku pratnju po crvenom tepihu.

Pun mi je kufer zapošljavanja po partijskoj, rodbinskoj i novčanoj vezi, a onda ti debili na izmišljenim radnim mjestima jebu nas koji radimo za njihove plaće.

Pun mi je kufer države koje se kurva s ustaštvom i fašizmom, provodi totalitarnu politiku, a sere da je protiv bilo kakve diktature.

Pun mi je kufer države gdje je ravnatelju državne televizije uzor Televizija Sjevernog Vijetnama, a ministar kulture kaže da pazimo što pišemo ako ne želimo da nam promijene osobni izgled. Još će dati i upute kako prebiti neposlušne i nepoćudne novinare i blogere kao onaj “terapeut” u Saudijskoj Arabiji koji je dao upute kako pravilno prebiti ženu.

Pun mi je kufer države u kojoj postoje dva Ustava, dvostruki zakoni, dvostruka mjerila, gdje jedni smiju baš sve što hoće, a drugi ne smiju ni živjeti!

Pa sad, ponavljam, jesam li ja to sazrio, starim, dižem revoluciju ili ludim?

Jer ako je u pitanju zrelost, sve što mislim sada mislio sam i nekada.

Ako starim, zašto mi onda nije svejedno što se događa, pa nek se mladi brinu o svemu tome?

Ako je ovo neki bunt, znam da je proljeće, ali zar je ponovo proljeće ’71?

A ako sam pred slomom živaca i na najboljem putu da pošandrcam do kraja, hoću li onda imati pravo na prijevremenu mirovinu?