Razlika između velikih i malih stranaka – osobno razmišljanje
Neosporna je činjenica da su najveće stranke, zajedno sa svojim filijalama najveći proizvođači uhljeba i neopravdanih manjkova u kasama na svim razinama, no i dalje im raste broj članova.
Neosporna je činjenica da narod shvaća, istina polako, ali ipak, da u ovoj državi definitvno treba mijenjati vlast, no nekako nema snage, volje, hrabrosti, želje da to praktično i napravi.
Neosporna je činjenica da konstantno niču nove male stranke, koje imaju dvije vrste članova:
onih koji zaista žele promjene i vjeruju da ih mogu napraviti i onih koji bi na ovaj način htjeli domoći se neke fotelje budući da to ne mogu ostvariti nekim drugim putem ili su u većim strankama negdje na dnu liste za uhljebljenje.
I ono najvažnije, te nove strančice nikako da osjetno počnu povećavati članstvo.
Postavlja se pitanje: zašto?
Prva i velika prednost velikih stranaka (osim širom dostupnih izvora financiranja, naravno) je disciplina.
Bez obzira je li predsjednik te stranke izglasan ili izabran, on se sluša.
Kod malih stranaka se provodi demokracija gdje često puta kad je povrijeđen nečiji ego, taj protestno napušta stranku i na sva usta pljuje po toj svojoj bivšoj stranci.
Kod velikih stranaka najviše se (uglavnom) gleda kako će se što više ušićariti za što više članova.
Kod malih stranaka često pojedinac (uglavnom) gleda kako će ušićariti nešto baš za sebe.
Hoću reći, kod velikih stranaka je na prvom mjestu ego stranke, kod malih (ali vrlo važno ne svih) ego pojedinca.
Budući da je onda uvijek izvjesno da će velika stranka podosta toga ušićariti na svakim novim izborima, raste im i broj novih članova, koji je također podijeljen u dvije grupe:
– novi članovi koji bi se uhljebili,
– novi članovi koji su zatražili članstvo da ne izgube radno mjesto.
A novi članovi u malim strankama?
E to je problem, veliki problem!
U prvom redu zbog tih stranaka samih.
I sad ću dati usporedbu zbog koje me netko neupućen može nazvati rasistom, ali to neme veze s rasizmom.
Male stranke su kao i Romi – puno ih je, ali su nejedinstveni.
A da se ujedine, vladali bi!
Jer kad se osnuje nova, mlada stranka, ti članovi osnivači sami blokiraju dolazak novih članova.
A pogotovo oni koji su grupno izašli iz neke prijašnje stranke i osnovali svoju, novu stranku.
I tu je naglasak na riječi SVOJU!
Jer recimo da se zainteresira neki novi kandidat da se učlani u tu stranku.
Može, ali ispada da su njegova prava manja jer je on tek sad došao pa nema on sad što tu soliti pamet.
A oni (osnivači) su i u onoj prethodnoj stranci bili godinu-dvije zajedno.
Nije važno što novi kandidat ima iza sebe tri godine članstva u prethodnoj stranci, ali ta prethodna mu nije zajednička kao osnivačima.
Oni su tu osnivači, oni su došli zajedno iz prethodne stranke, i zato iako se priča o demokraciji, oni imaju privilegirane prednosti.
I to je jedan od glavnih razloga zašto nove stranke, osim osnivača, teško dolaze do novih članova.
Najviše upravo svojom krivicom.
Kandidat možda jeste aktivan, sposoban, ali tko mu je kriv što ima krivo stranačko rodoslovlje.
Pa onda, učlaniti se u veliku ili malu stranku?
Ipak i usprkos svemu i svima, nije neka fora učlaniti se u veliku stranku.
To je tako lako.
Budi faca i učlani se u malu stranku pa od nje napravi veliku!
Ponuda je široka, prouči programe, usporedi svjetonazore, upoznaj članove i odaberi.
Jer kako u svakom žitu ima kukolja, tako i u svakom kukolju ima žita.
I odaberi. Budi faca!
Zakorači prema promjenama!
Lakše je otvoriti oči ovim osnivačima u malim strankama, nego očekivati od uhljeba u velikim strankama da će oni raditi u korist naroda, a na svoju štetu!
