Pa ajmo dignut prašinu (ili budimo brutalno iskreni)

Danas ću mnogima stati na žulj, ali to sam ja, Gorkić Taradi, pišem kako mislim (baš po onom Vuku).

Pa kad već toliko svi pljujete po socijalizmu, pogledajmo što nam je sve ostalo od socijalizma.
Prvo, ostale su nam tvornice koje su prevarom i lopovlukom “kupili” odabrani i sad izrabljuju radnike.
Jadni ti HDZ-ovci i SDP-ovci, pa da nije bilo socijalizma. ne bi oni imali te tvornice.

Od socijalizma su nam ostale i uspomene na K-15. Za ove mlađe generacije, u socijalizmu kad ste išli na godišnji (a išlo se) dobili ste K-15, novčani dodatak za godišnji odmor.

Od socijalizma nam je ostao čekić, ali samo u muzeju, jer danas je sramota biti radnik. Radnik s čekićem je simbol socijalizma, danas velika sramota za čovječanstvo, najniži oblik ljudskog postojanja, obespravljen, zanemaren, ali nužno zlo jer treba namiriti apetite goleme državne administracije i još brojnijih uhljeba.

I još nešto nam je ostalo od socijalizma, ali o tome se prešutnim dogovorom između toga nečeg preostalog
i poslodavaca ne govori javno.
A to nešto o čemu se ne govori javno su sindikati u tvornicama. Jer njima dobro, poslodavcima dobro.
Iako su zaostavština iz socijalizma, itekako danas dobro žive.
Prvo, radnici im plaćaju članarinu od svojih bijednih plaća na koje ti tvornički sindikati nemaju nikakav prigovor.
Ako se netko ne daj Bože sjeti nekakvog štrajka, onda brže bolje ti sindikati imaju pregovarački sastanak sa vodstvom tvornice, sa kojeg izlaze uvijek svi nasmiješeni, sindikalne vođe se iz nekog nepoznatog razloga tapšaju po džepovima i jave vam kako su uspjeli u teškim pregovorima izboriti da ćete u vrijeme štrajka nositi bedž I ja sam u štrajku, ali ćete nastaviti raditi, vjerojatno s povećanom normom.
A oni će otići u svoje klimatizirane kancelarije i razmišljati gdje bi mogli napraviti roštilj za sljedeći Praznik rada, i da li da ove godine kupe šunku članovima ili ne, jer onda njima ostaje manje za reprezentaciju.

Pa kad me onda opet netko pita jel’ žalim za socijalizmom odgovorit ću: da, ima stvari za kojima žalim što ih više nema, a ima i onih za kojima žalim što su ostale!

Druga stvar koja mi upada u oči ovih dana je kuknjava u vezi odlaska za (boljim) poslom van granica Hrvatske.
Tu me muče dvije stvari.
Prvo, svi ti koji odlaze, za koga su do sada glasali na izborima, ako uopće jesu glasali?
Mislim da je od onih koji i jesu glasali ogromna većima glasala ili za lijevi crveni ili desni plavi rukav istog kaputa.
A oni koji nisu glasali, ti su opet čekali da im netko drugi osigura budućnost, a oni samo da čekaju u hladu.
Jesam grozan? Jesam bezobrazan? Ne razumijem ja to?
A onda dolazi i drugo pitanje: dobivamo li mi to drugu dijasporu? Koja će sada redovito izlaziti na izbore i čekati u redovima da glasa i određuje sudbinu onih koji su ostali u Hrvatskoj?

Kažu da je preko 150.000 ljudi napustilo Hrvatsku. To je 150.000 glasova, plus glasovi članova obitelji.
A taj broj glasova može itekako promijeniti sudbinu Hrvatske, i njihovu sudbinu. Samo treba pokazati odgovornost i prema sebi i prema svojoj obitelji.
Isto tako vrijedi i za onih 50% koji uopće ne izlaze na izbore. Ali znaju kukati, znaju jaukati, pametni su do neba poslije izbora. Ali prije izbora su skriveni u mišjim rupama.
Vi iseljavate, a ovi se hvale kako su smanjili nezaposlenost!

Zato dragi ljudi, pamet u glavu! Ne radite ono što ova dvoglava HDZ-SDP aždaja i želi. Odlaskom učvršćujete njihove pozicije, olakšavate posao njihovoj glasačkoj mašineriji.
Citirat ću svog FB prijatelja Davora Vikerta:
“…da je tih 150.000 mladih i ostalih koji su odlučili “boriti” se za svoju budućnost odlučilo umjesto za Irsku , Njemačku , Švedsku…spakirati se i krenuti u Zagreb te uručiti raznim Karamilanovićima ( danas Milanoplenkićima) kartu za Minken i odposlati ih te im oduzeti ovo kaj su do sad razvaljivali RH…i da ti ljudi preuzmu stvar u svoje ruke i da sa svojom obrazovnom i voljnom energijom DOMA stvore uvjete za dostojanstvo…zar to ne bi bilo bolje??
Zar to ne bi bila ispravnija BORBA??”

Žalosno je da narod pada svaki put na iste fore. Ponekad je dovoljno samo sve zamračiti, upaliti u pozadini reflektore i narod je oduševljen novim umjetničkim izgledom. A mrak je pojeo sve prevare, sve krađe, sve laži.
Jer sad su u reflektoru nove lampe se novim svjetlosnim efektima, i narod iznova doživljava stare laži kao nova obećanja.

I ciklus sjećanja se ponavlja.
Svake 4 godine ovi stari političari vas se sjete i ispričaju vam stare bajke u novom ruhu i prodaju vam carevo novo odijelo.
Svake godine za Prvi svibanj sjete vas se sindikalne vođe i kupe vam nove fućke da malo fućkate dok ne dobijete besplatnu porciju graha koju ste i te kako preplatili svojom sindikalnom članarinom.
Jedino tko se svaki dan sjeti radnika je radnik.
A ja sam radnik. I borim se za svoja prava. I vaša! I uskoro ćete imati priliku pomoći mi u tome!

Nemojte gledati usko. Zašto se nagomilalo toliko stranaka?
Ima više razloga, ali jedan je taj što većina vas uglavnom vidi samo SDP ili HDZ.
A Hrvatskoj već očajno treba treći put.
A vi sad odlučite imate li stockholmski sindrom pa ćete i opet glasati za svoje zlostavljače, sakrit ćete glavu u zemlju i praviti se da ništa ne vidite i to sa vas ne tiče, spakirati kofere i pobjeći u tamo neku zemlju gdje navodno teku med i mlijeko, ili ćete učiniti pravu i jedinu ispravnu stvar – ODABRATI TREĆI PUT?