Pismo Djedu Božićnjaku
Uvijek sam bio pametno dijete, tako kažu
Prao zubiće, prije ručka rukice
Za mamine goste učio pjesmice
I šta
Uvijek sam bio pametan momak, i još sam uvijek
Pametno početi, fakultet odabrati
Pametno se ženiti, pametno stariti
I šta
Pusti pusti o pusti me
Pusti pusti o pusti me
Hoću bar jednom, eto baš hoću
Da budem blesav, i vala neka ću
(Bijelo dugme)
Dragi Djedice,
znam da u različitim dijelovima svijeta imaš različita imena (Santa Claus, Father Christmas, Djed Mraz, Superhik…), no ja te najviše volim zvati Djedice. Možda zato jer sam odrastao bez oca i djeda u svojoj blizini, pa zato čvrsto vjerujem u tebe, iako neki govore da ne postojiš.
A ja znam da postojiš i puno radiš.
Dokaz su tvoje greške.
Jer samo onaj tko jako puno radi kao ti može toliko griješiti kao ti.
Jer kad bi zaista djelio darove po zaslugama i pravednosti, ostala bi Hrvatska bez 200 obitelji, licemjeri bez tajnih računa, razmaženi tatini sinovi bez skupih automobila, političari bez skupih umjetnina i satova…
A možda bi trebao razmisliti i da zaposliš neke pomoćnike, ili zamijeniš postojeće, jer poneke tvoje greške su izuzetno bolne, često siromašna djeca ne dobiju ništa, a bogata još više!
A čak sam čuo i da si pomalo rasista,
jer samo gdje je prisutnost medija tvoje ime blista!
Nisi jednak prema svima, pa i među žrtvama ima onih koje su ti draže, a nekih se ne uspiješ sjetiti ni taj jedanput godišnje!
I zato, kad već toliko griješiš, pogriješi ove godine i na meni, pa kad me već nisi podario višim rastom,
podari mi život na visokoj nozi!
Tvoj vjerni fan,
koji želi miran san!
