Bitka za Agrokor: Ameri i Coca Cola žele Jamnicu, a Rusi sve
Još prije tri godine Ivica Todorić, najveći poslodavac u regiji, žalio se na nesanicu. “U Agrokoru je 40.000 zaposlenih, mi smo odgovorni za njih i njihove obitelji. Ja ne mogu spavati noćima. Razmišljam kako ću njima isplatiti plaće…” Malo tko mu je povjerovao, premda su bolji poznavatelji prilika u Agrokoru znali da ‘Gazda’ govori istinu. On se držao kanonske postavke naših poduzetnika, tzv, biciklističkog pravila: dok vrtim (pedale), ne padam, čim prestanem, gotovo je. U tom, biciklističkom kretanju – koje nije nerazumljivo – Todorić nikad nije pao jer se stalno širio. Uvijek, dakako, pomoću kredita. Nakon zadnje akvizicije, Mercatora, Todorićev je san bio još nemirniji jer je umjesto 40 odjednom morao brinuti o plaći 60 tisuća radnika, a rast je dosegao krajnje granice. Za to su utrošene stotine milijuna eura novih kredita. Pedale su se prestale vrtjeti. Priča o uspjehu dosegla je plafon.
Što dalje? Ovih je dana Ivica Todorić posjetio Moskvu, a obišao je i London, što je – nakon poplave uznemirujućih tekstova – ojačalo stare glasine i potaknulo nove. Apokaliptičnoj atmosferi najviše su pridonijeli novinari dviju uglednih agencija, Bloomberga i Reutersa, konzervativnih medijskih kuća koje nisu poznate po alternativnom poimanju činjenica. Oni su objavili dramatično intonirane članke o poslovnoj budućnosti najveće hrvatske tvrtke. Neimenovani bankar za Reuters je situaciju u Agrokoru opisao “zabrinjavajućom”. U temelju navodne tempirane bombe, prema njemu, leži “payment in kind” (PIK) kredit u iznosu od 485 milijuna eura, koji je Todorić uzeo 2014. godine radi kupnje Mercatora. Zalog kredita bila je njegova osobna imovina.
“Povjerenje u sposobnost tvrtke da vrati kredit je isparilo”, piše Reuters. “Agrokor je spalio mnoge mostove prema bankama odbijanjem pravovremenog restrukturiranja”. PIK kredit o kojemu je riječ ne vraća se mjesec po mjesec, kao standardni krediti, nego se uzajmljeni novac vraća odjednom, 2018. godine. Vrijednost PIK-a već sad je pala na 25 centi za dolar, a to znači da oko Todorićeve platežne moći ne vlada entuzijazam. Na ove probleme nadovezala se, prilično neočekivano, zaprepašćujuća kanonada iz ruskih diplomatskih izvora. Na dan kad je Borut Pahor posjetio Moskvu, pri čemu mu je Putin ponudio širenje trgovinske i svake druge suradnje, ruski ambasador u Hrvatskoj, Anvar Azimov, osuo je paljbu po Agrokoru.
“Ruska Sberbank dala je povoljan kredit Agrokoru nadajući se da će to stabilizirati poslovanje te važne hrvatske tvrtke, ali se tvrtka našla u problemima i ima poteškoća u vraćanju kredita”, rekao je Azimov dodajući kako se nada da će “Agrokor na vrijeme ispuniti svoje ugovorne kreditne obveze”. Ambasador je, nediplomatski, surovo, dodao da ruska banka nije spremna dati nove kredite najjačoj hrvatskoj privatnoj tvrtki, nego da to “eventualno može razmotriti, ali imat će u vidu stanje u kojem se tvrtka nalazi”. “Rusija je spremna pomoći onim hrvatskim tvrtkama koje su prisutne na ruskom tržištu, a takvih je desetak, ali među njima nema Agrokora”, rekao je Azimov. Nema sumnje da su Rusi odlučili vratiti milo za drago za Plenkovićeve izjave o Krimu, birajući situaciju u kojoj Hrvatska nema veliki prostor za odgovor. Pojednostavljeno: pomoći ćemo vam ako ćete vi pomoći nama. Inače, Agrokor može otići do vraga. Isplati li vam se to? Ili možete naći druge koji će vam pomoći? Ivica Todorić se zadnjih godina zadužio kod Sberbank i još jedne manje ruske banke za milijardu i 300 milijuna eura. Rusi su mu omogućili povoljnije zaduživanje za reprogram postojećih dugova, no zašto bi to učinile zapadne banke. Treba inače reći da se Agrokor, zbog kreditnog rejtinga države, zadužuje uz kamatu od pet i više posto, dok se konkurentski, njemački trgovački lanci, zadužuju za manje od jedan posto, pa je jasno do koje je mjere hrvatski gigant u potencijalno ranjivom položaju.
Prijetnja Agrokoru, kralježnici hrvatske poljoprivrede, ali i gospodarstva uopće, upozorenje je cijeloj državi, ali Vlada na to ne može reagirati, barem ne javno, jer se ne bi smjela miješati u odnose privatnih tvrtki i njihovih kreditora. Jasno je da je 60.000 radnih mjesta strateško pitanje. Čak je i Damir Novotny, ekonomist posve nesklon državoj intervenciji, priznao da bi država, dođe li Agrokor u pitanje, morala reagirati – i to neusporedivo prije nego u Inu. “Oko 60.000 zaposlenih ne mogu biti privatni problem”, kaže nam jedan Vladin dužnosnik, no dodaje da se sad ne postavlja pitanje intervencije. Jednako tako govori i Zdravko Marić, no javnost njegove riječi uzima s rezervom jer je u Vladu došao iz Agrokora. Neutralni izvori kažu da su u kompaniji spokojni i da je atmosfera ležerna. Izvor iz Agrokora uvjerava nas da je situacija pod kontrolom. Agrokor, kažu, u razdoblju koje je pred nama neće imati većih dospjelih obaveza, naročito ne takvih koje ne može riješiti. “U ovom trenutku Agrokor ne traži nikakve nove kredite ni od koga jer do kraja ožujka iduće godine nemamo nikakvo ozbiljno dospijeće. Tek iduće godine dospijeva na naplatu PIK, kredit iz Deutsche banke, ali to nema veze s Agrokorom, to je kredit za koji je Ivica Todorić založio svoje privatno vlasništvo kako bi kupio Mercator.
Založio je 96 posto dionica Agrokora i taj kredit nema veze s bilancom Agrokora. Prvo dospijeće Sberbanci Agrokor ima 2018., ali to je malo dospijeće, oko sto milijuna eura. To je za Agrokor sitnica, uz to što, kako sam rekao, nije pred dospijećem”, kaže naš sugovornik. Na pitanje otkud onda tako negativno intonirani tekstovi uglednih agencija kaže: “Agrokor je prije dvije, tri godine počeo razmatrati IPO. Tad su razmatrali prodaju jedne od kompanija da smanje zaduženost. Kad su investitori vidjeli što se tu događa, pokušali su to malo zaljuljati. Mislim da se oko Agrokora odvija nevidljiva, ali jasna geopolitička igra između europskih i ruskih banaka. Vidjeli ste da je Trumpov savjetnik morao dati ostavku zbog veza s Putinom. Vidjeli ste također da je ruski ambasador javno istupio oko Agrokora baš na dan kad je Pahor bio u Moskvi. Slovenci nikad nisu oprostili Todoriću što im je ‘oteo’ Mercator. Zaboravljalju da ih nitko nije htio. Njih u drugom krugu nije htio nitko osim Agrokora.” Bankari, motivirani nevidljivim, ali jakim geopolitičkim interesima, vode borbu za resurse. “Oni su pokušavali oslabiti Agrokor: to je bitka za zemlju i vodu. Tko ima zemlju i vodu? Todorić. On ima Janu, ima zemlju, A što je resurs? Resurs je zemlja, resurs je voda…” Prodaja neke kompanije? Oni sad razmišljaju što im je za tvrtku najbolje. Njegove tvrtke drže većinu tržišta regije. Jana ima vodu, Ledo ima zamrznutu hranu. Da bi ti iskoračio iz tržšta regije i postao izvoznik za Kinu ili Indiju, moraš uložiti veliki kapital. S ovakvim rejtingom države Agrokor se ne može zaduživati. Pogledajte Slovačku, oni imaju negativnu kamatu, oni ‘gore’. Agrokoru je to skupo. Logičan je potez kad si dosegao vrh s nekom kompanijom da je prodaš. Coca-Cola želi Jamnicu, to nije tajna, a onda su Rusi podivljali i rekli: ‘E, sad vi vratite kredite’. Što se tiče duga dobavljačima, naš izvor kaže: “To je uvijek ista stvar.
Agrokor plaća dobavljače s odgodom kao i svi lanci, pa Mercator je i pao zato što je imao problem s isplatom dobavljača. Oni plaćaju sporo, ali plaćaju uredno: nema otpisa, nema predstečajne…” Agrokor sigurno neće u predstečajnu i nitko se neće odreći svojih potraživanja, a kakvo god se restrukturiranje dogodi, sve su tvrtke koje je kupio bile jedan za jedan. Zaba je sad prodala češkom fondu svoja loša potraživanja za 15 posto. A Todorić, kad je kupovao Belje, kupovao je – kunu za kunu. Što se tiče cijene obveznice, naš sugovornik kaže: “Poremećaj s cijenom obveznice objašnjiv je kao pokušaj destabilizacije. Obveznica je izlistana na londonskoj burzi.” Nitko od velikih ‘bond holdera’ nije išao na veliku prodaju, tako da tu ne vidim nikakav problem. To je volatilno tržište, na tako malim prometima moguće je manipulirati cijenom. Ukratko, to je sukob oko vode i zemlje, Amerike i Rusije.
Ivica Todorić je, dodaje, bio u Moskvi i Londonu, on razgovara sa svim svojim vjerovnicima i objašnjava im sve što oni pitaju. Ljubo Jurčić se slaže s tezom da je ovdje riječ o geopolitičkim nadmetanjima. “Što se tiče ulaska Rusa ovdje, to treba gledati geopolitički, odnosno još točnije, geoekonomski. Rusija na ovaj prostor želi ući ne zbog ekonomskih, nego zbog geopolitičkih ili geoekonomskih razloga. Hladni rat je završio, ali ciljevi su ostali. NATO savez želi se pomaknuti što dublje, prema ruskim granicama, dok Rusija crte sučeljavanja želi pomaknuti što dalje od svojih granica. Rusi žele ili preko nafte, ili preko kapitala, ili na neki drugi način, ući na ovaj prostor. U trenutku ulaska Sberbanke u Agrokor, toj je kompanji odgovaralo da dođu do malo jeftinijeg kaptala. Tu treba odvojiti poziciju Agrokora i poziciju Hrvatske. Koliko god igra ulogu bilanca Agrokora, toliko igra i geopolitika. Oni bi kupili i dio u Ini, ne toliko zbog isplativosti u biznisu, nego da dobiju uporište u balkanskim zemljama. U toj igri Hrvatska nema alternatvnu strategiju. Ruski ambasador de facto je poslao poruku da je Agrokor preznačajan za Hrvatsku i za politiku. To je bila poruka hrvatskoj politici: da je Agrokor neka manja tvrtka, nas to ne bi zanimalo, ali ovako nas zanima, nudimo vam pomoć, ali budite malo kooperativniji, pa ćemo i mi imati više razumijevanja za vaše probleme”, kaže dr. Ljubo Jurčić.
Igra se nastavlja…
PREUZETO sa portala express.hr
