Kako je Ivek osnovao stranku

Posvećeno osobi koja zaslužuje ovu posvetu (i priču)

Ivek je odrastao u dobrostojećoj obitelji. Imali su vlastitu kuću, auto, vinograd sa pripadajućom vikendicom i svake godine odlazili na more u, naravno, vlastitu vilu sa vlastitom privatnom plažom.
Ivek se tim ljetovanjima i nije posebno veselio, jer njegovi roditelji nisu voljeli što su ponekad neuki i nepismeni turisti zalutali na njihovu privatnu plažu, a njemu je nedostajalo društva. Zato i nije čudno što je danas toliko desno orijentiran kad mu je glavno društvo na moru uvijek bila desnica.
Ne samo na moru nego i kod kuće, jer su njegovi roditelji bili vrlo brižni da ne dobije kakve zarazne boleštine od djece nižeg ranga.
S druge pak strane, djeca višeg ranga nisu se smjela s njim igrati, jer za roditelje te djece on je bio vrlo vjerojatan izvor epidemija i pandemija pa Iveku često nije ostajalo ništa drugo doli da se sam zabavlja u svojoj sobi.
No znao se on zabavljati i u dvorištu kuće: gađati mačku i ptice praćkom (dok nije dobio sačmaricu za rođendan), čak i tu zaraznu djecu koja su nekad na vlastitu odgovornost prolazila pored ograde njegove kuće. Da se razumijemo, gađao ih je samo praćkom, pa nije luđak da ih gađa sačmaricom. Ipak je on iz fine i relativno ugledne obitelji.
A vremena je imao puno. U školi nije bilo problema (ako ne računamo da je morao u isti razred i istu školu sa ostalima), a i mama je bila dobra s učiteljicom čijem mužu je tata sredio posao tako da, ono, suradnja je bila više nego zadovoljavajuća.
I fakultet je prošao bez problema, osim što se nekoliko puta zaista morao rano ustati, jer su baš zagnjavili s onim diplomskim radom. Kao da on zna što u njemu piše. Da je htio znati što piše u njemu, onda bi ga od nekoga prepisao, a to mu se nije dalo. Imao je dovoljno gotovine da kupi gotov proizvod.
Život mu je tekao lagano, bez stvarnih problema.
Osim jednog, za koji nitko nije znao.

Iako su mu cijeli život govorili da je mladić kakav se samo poželjeti može i da svaka može biti sretna koja se uda za njega, on je primijetio da se više uzbuđuje u muškom društvu. Često je znao osjetiti toplinu u preponama kad se našao u blizini kakvog zgodnog muškića. A to se ne smije, nikako se ne smije. Čuo je to od svojih roditelja, čuo je to svećenika, čuo je to od svojih prijatelja koje je nekako ipak uspio dobiti kad je s roditeljima odlazio među jednakovrijedne pripadnike svoje rase plave krvi.

I tako se Ivek našao pred stvarnim problemom. On je ono što se ne smije biti i voli ono što je zabranjeno voće. A tu je još i obitelj koja već debelo radi pritisak na njega kad će se oženiti.
Pa već smo rekli da je poželjan neženja i djevojke se doslovce lijepe za njega, postat će sumnjiv.
I Ivek je našao rješenje. Među silnim djevojkama koje su željele status u društvu i novac, odabrao je Šteficu.
Pristojnog izgleda sa pravim životnim ciljem: novac i položaj u društvu. To znači da vodoravan položaj nije bio bitan, a i uvijek se može negdje sa strane otići u horizontalu. Što se tiče djece, ni ona ih ne želi da joj se poslije poroda ne bi uništila savršena linija koju je imala, a prava sreća da ne mora tražiti muža preko trudnoće.
Zbilja je rođena pod sretnom zvijezdom.

Tako su i Iveku i Štefici i dalje u životu tekli med i mlijeko, a uspjeli su se u društvu popeti i još koju stepenicu više. Jeste da su to platili novcem, koje su hvala Bogu imali, ali cijena nikad nije visoka da postaneš još ugledniji i još uvaženiji član društva. Privatno si nisu mnogo jedan drugome stajali na putu, dapače, više su voljeli ići svatko svojim putem. No na raznim svečanostima, primanjima bili su neodoljiv par jednostavno stvoreni jedno za drugo.

No ipak još sve nije bilo kako treba.
Dok se Štefica za neke potrebe vrlo dobro, čak odlično snalazila sa strane, Iveku to baš i nije uspijevalo. Znao je ponekad on platiti diskretnim momcima da zadovolje te njegove potrebe, no to nije bilo to jer nisu bili baš odmah na dohvat ruke i baš onog trenutka kad je on dobio želju. A cijeli njegov život je u stvari bio momentalno ispunjavanje njegovih želja.
A kako Ivek, budimo pošteni i priznajmo, nije bio glup čovjek, on je razmišljao i pratio oko sebe sva događanja u društvu kako bi našao rješenje za svoje potrebe.

Ono je bilo tu, pred nosom. Sve što treba napraviti je postati predsjednik stranke. I to ne bilo kakve, već one prave. Koja će mu konačno donijeti ispunjenje njegove praznine, staviti taj zadnji djelić slagalice na svoje mjesto.

Jer kad postane predsjednik stranke, imat će dvostruko zadovoljstvo: moći će prcati sve oko sebe, a opet, svi će mu gurati nos u čmar ulizujući mu se!

O da, sada je Ivek konačno na vrhuncu! I neka samo netko veli da ga je u životu sve dočekalo servirano na tanjuru! Koliko li će tek sada proliti slatkog znoja!
Zapravo mu treba dodijeliti medalju za zasluge koliko se on u životu namučio da ostvari svoje ciljeve.
I to svojom vlastitom desnicom!