U ime očeva: neusamljena priča jednog tate
Imao sam dogovor s jednim ocem iz građanske inicijative U ime Očeva da čujem njegovu priču oko borbe za dozvolu da, nakon razvoda, više vremena provodi sa svojim sinom. Iako smo kontaktirali više puta prije ovog susreta, nikada se prije nismo vidjeli ni upoznali, no čim sam vidio Roberta i Sebastijana kako idu preko ceste, znao sam da su to oni. Jednostavno sam osjetio.
Naravno da Robert i Sebastijan nisu njihova prava imena, no niti su imena važna. Važno je podijeliti Robertove nedoumice: zašto bi mu bila dozvoljena samo dva vikenda mjesečno sa sinom? Zašto on ne bi smio sudjelovati u odgoju svog djeteta, biti sudionikom njegovog odrastanja? Zašto sud smatra da je dovoljno samo da bude izvor financija?
Sud u 85% slučajeva djecu prepušta majkama, uz suluda vremenska ograničenja koliko dijete može provesti sa ocem i to uz jedno bizarno objašnjenje: drugačije nije “u skladu sa sudskom praksom”!
Dok se upoznajem sa Robertom i Sebastijanom, upada mi u oko velika tetovaža na očevoj ruci: ime njegovog sina – Sebastijan. Robert ja na uskrsnim praznicima, no sutra se već vraća na posao – u Njemačku. Dolazi svaki mjesec jednom kući na 4-5 dana, i ti dani su 24 sata ispunjeni sa druženjem sa sinom. A Sebastijanova majka je i to htjela uskratiti i svom bivšem, ali i sinu. Ne znam zašto su se Sebastijanovi roditelji razveli, no činjenica je da se jesu. Ako se Sebastijanovi roditelji više ne vole, zašto bi Sebastijan morao platiti cijenu razvoda svojih roditelja zabranom svog odrastanja sa njima? Zašto jedan roditelj smatra da svom djetetu ima pravo uskratiti ljubav drugog roditelja zbog svoje vlastite netrpeljivosti prema bivšem bračnom partneru?
Još gore, zašto sudovi to dozvoljavaju? Ako su se roditelji i razveli, zašto ne bi imali zajedničko skrbništvo nad djetetom? Zašto sudovi u manje od 3% slučajeva dodjeljuju zajedničko skrbništvo? Zašto je to raritet, a ne praksa?
I opet ono bizarno objašnjenje: drugačije nije “u skladu sa sudskom praksom”!
Dok Robert i ja razgovaramo, Sebastijan cijelo vrijeme nastoji privući Robertovu pažnju. Nepažljiv promatrač bi rekao da je Sebastijan razmaženo derište, no Sebastijanu samo fali više zajedničkog vremena s ocem. I sad kad zna da je tata doma opet samo kratko, želi ga za sebe, želi da s njim provodi vrijeme, a ne sa nekim neznancem. Robert zadnje dvije godine radi u Njemačkoj, gdje je otišao nakon što je firma u kojoj je radio propala. Znamo kakva je situacija sa poslom i iako teška srca, Robert je otišao u Njemačku. Skoro svakodnevno se čuje telefonski sa sinom. Prije ovog dolaska, mali Sebastijan je došao do jednog jednostavnog zaključka. Naime, kad su razgovarali telefonom, Sebastijan upita oca koliko puta će morati još hajati dok on dođe, pa koliko puta će onda hajati kod njega, pa koliko će puta morati hajati dok ponovo dođe kući i onda je Sebastijan jednostavno zaključio: “Moramo ti naći posao bliže!”
Shvatio je i Robert da Sebastijanu nisu važni Playstation, mobitel, tableti, Sebastijan želi vrijeme, zajedničko vrijeme sa ocem. I zato i ne čudi što se Robert već zabilježio u firmi za godišnji u prvom tjednu mjesecu rujna. Zašto? Zato da bude uz sina kad prvi dan krene u školu.
Dragi roditelji koji ste se razveli ili ste pred razvodom: shvaćamo da život ponekad tako pomiješa karte da vam zajednički život kao bračni drugovima više nije moguć. No nemojte da to plaćaju vaša djeca, jer vi ste i dalje njihovi roditelji, bez obzira jeste li i dalje u braku ili niste. Dijete ima pravo, a vaša je dužnost i obaveza da mu omogućite zajedničku skrb!
Ako više ne volite bivšeg bračnog partnera, ako ste ga čak i zamrzili, s kojim pravom tražite da i dijete mrzi jednog od svojih roditelja? Ne bi li se ljubav prema djetetu trebala iskazati upravo omogućavanjem odrastanja uz oba roditelja?