Kak su kupovali naši stari
U životu svakog muškarca postoji nekoliko faza što se tiče kupovanja. Prvo kao dijete ide s majkom koja odlučuje što će mu se kupiti. Zatim malo naraste pa već sam bira što će kupiti, ali vodi majku sa sobom da ona to plati. Zatim još malo naraste pa sam odlučuje što će kupiti, ali i sam to plati. E onda se oženi i iako se zavarava da on odlučuje, žena je ta koja ga lukavim ženskim činima kako samo to žena zna odjene po svom ukusu.
I meni dosta odjeće kupuje žena. Zna veličinu, zna što mi treba ili bi mi dobro došlo, no ima stvari koje ipak sam kupujem.
Sjećam se one faze kad sam odlazio u prisilne kupovine s majkom. Nakon što bi prodavačici rekla moje odjevne potrebe, odmah se na pultu našlo najmanje tri prijedloga. A nakon još rečenice – dvije dodano je na pult još par stvari. Ja sam više služio kao lutka za isprobavanje nego ozbiljan sudionik u kupovini. No s toplinom se sjećam prodavačica iz onih vremena, uvijek ljubazne, nasmiješene, nikad teško izvaditi na pult još koji odjevni predmet.
I hoćeš – nećeš ponekad se kupio i koji odjevni predmet više nego se planiralo.
A na te nekadašnje prodavačice sam se sjetio danas, kad sam bio sam u kupovini. Naime, jedna od stvari koje sam kupujem jesu hlače za posao. Zna se kako konobarske hlače moraju izgledati, a uz to moraju biti i ugodne da se u njima provede cijela smjena, a po ovim vrućinama poželjno je i da su lagane i prozračne. I ma koliko se to vama činilo jednostavnim, nije ih lako naći.
Obišao sam danas nekoliko trgovina, a izdvojit ću dvije. Osim hlača, kupovao sam i novi remen za hlače. Njega sam potražio u jednoj trgovini koja ima prodajni prostor na tri nivoa. Pri ulasku, čujem na stepenicama iza zida neke glasove, no prodavačice nigdje ne vidim. No ni ne treba mi. Znam gdje stoje remeni, spustim se na taj nivo, odaberem onoga koji zadovoljava dužinom, bojom i izgledom i odem na kasu. Pri dolasku na kasu prolazim pokraj onih stepenica sa kojih sam čuo glasove. Tri prodavačice sjede na njima i razgovaraju. Jedna se digne i naplati mi, bez neke posebne komunikacije. No sam sebe iznenađujem svojom (ne)reakcijom. Očito potplaćene prodavačice, bez motivacije. Vlasnici ne shvaćaju da je samo motiviran radnik dobar radnik. Ma koliko mi danas trubili o nezaposlenima, istina je da nije nemoguće naći posao. Teškoća je naći plaćen posao s uvjetima koji motiviraju radnika.
I sada dolazimo do trgovine, odnosno prodavačice koja mi je uljepšala cijeli dan. Nije bez razloga nastala narodna uzrečica Po jutru se dan poznaje!
Dakle, ulazim u trgovinu, prodavačica zauzeta drugom mušterijom, ali mi ljubaznim pozdravom daje do znanja da me primijetila i da će odmah doći do mene. Objašnjavam da trebam štofnate crne hlače, i odmah mi pokazuje nekoliko modela. Komunikacija aktivna i uspije izvući iz mene da trebam hlače za konobarski posao. I ni pet ni šest samouvjereno mi nudi totalno deseti model hlača. Prirodan materijal, lagane, prozračne. Kad sam ih isprobao u garderobi, odmah sam znao da je to to. Upravo takve hlače sam trebao. No hlače treba malo skratiti i kao u stara dobra vremena, oni i to rade, skraćuju odjeću. Uz daljnju komunikaciju, bez ikakve agresivnosti, nude se i košulje za posao, a kad sazna da za Porcijunkulovo radim u trapericama, nema problema, tu su i lagane traperice. Nenametljivo, ali efikasno mi je predstavljen asortiman koji bi me mogao zanimati. Zaboravio sam pitati prodavačicu kako se zove, no možete je pronaći u trgovini na slici.
Ja ću se definitivno vratiti!
