Nakon izbora – ima li nade za nas?
Prvi dojmovi jučer nakon prvih objava rezultata su bili, blago je reći, prilično konfuzni. Od stanja totalnog šoka preko nevjerice do veselja, no sve je ovisilo o tome za što su se gledali rezultati.
Prvi šok apsolutno je bila pobjeda Stjepana Kovača već u prvom krugu. Očito ću morati promijeniti naočale jer mi nešto promiče, izgleda da drugi vide nešto što ja ne vidim. Čovjek koji toliko izbjegava druženje sa svojom biračkom bazom dobiva u prvom krugu preko 56 %. Ili se u Čakovcu rasplamsao sado-mazo pokret ili ja očito imam drugačija shvaćanja što je to napredak i što su prioriteti, da ne idem sad sa kreiranjem liste. No ako je većina tako odlučila, ja mu čestitam i nadam se da još uvijek da ću se i kroz ove svoje naočale ( na kojima upravo provjeravam jesu li stakla prljava ) vidjeti postavljanje igrala za djecu s teškoćama u razvoju. Bit će mi drago vidjeti da je moj prijedlog za naše drage male sugrađane realiziran.
Iznenadila me i pobjeda Matije Posavca za župana u prvom krugu. Mislio sam da će ga radnička klasa ipak malo kazniti jer nije sve samo u dovođenju stranih investitora. Treba i osigurati da ti investitori ne izrabljuju Međimurce pa da su sa 50 godina već istrošena roba za koju nema rezervnih dijelova na tržištu.
Veselje je uslijedilo kad sam vidio da mi je prijatelj Ivica Smolić kao nositelj nezavisne liste izabran za vijećnika u Šenkovcu. Znam i siguran sam da je Šenkovec dobio aktivnog i poštenog vijećnika koji neće biti samo automatski dizač ruku.
Budući da sam i sam ipak samo čovjek, sa svim ljudskim vrlinama i manama, osmijeh na licu mi je izazvao katastrofalan rezultat HDZ-a u Zagrebu, što je svakako i Plenkovićev osobni poraz, a osmijeh se razvukao kad sam vidio i da je kninska kraljica Josipa Rimac srušena s trona. Od nezavisnog kandidata.
I onda je srce ubrzano zakucalo na ulazak liste Zagreb je naš u skupštinu Grada Zagreba. I to ne jedan nego 5 mandata, a posebno mi je drago zbog mog kolege iz ORaH-a Darka Stošića.
Iako ima i nevjerice da ljudi mogu tako olako zaboraviti, recimo uspjeh Keruma u Splitu, prvo mjesto Milana Bandića u Zagrebu, ima i vjere u ljude koji su ignorirali loše kandidate poput recimo Ladislava Ilčića u Varaždinu.
I sveukupno, kad pogledamo koliko su vijećničkih mjesta po Hrvatskoj uzeli nezavisni kandidati, male stranke, liste običnih građana, može se odgovoriti na pitanje Ima li nade za nas?
Ima!
Polako, stidljivo, ali ipak – eppur si muove! Ipak se počelo razmišljati malo šire. Doduše, još uvijek pomalo plašljivo, nesigurno, ali prvi korak je uvijek najteži! A znamo da svako putovanje, pa i ono najduže, započinje prvim korakom!
Jedan od znakova da se nešto ipak mijenja je i taj što je HNK Rijeka postala prvak Hrvatske! I to zaslužuje velike čestitke, jer nije lako bosti se s rogatima!