Priča o broju 25

Dvadeset i pet može biti mali, ali i veliki broj. Ovisno o tome kako brzo brojimo i što brojimo. Možemo brojati ovce, igračke, ulice, uspjehe, ljude; no u našoj priči brojem 25 brojimo godine.

Nije mu bilo lako narasti. Htjeli su ga oduzeti, podijeliti, ali on se nije dao. Napadali su ga, mučili, ubijali, silovali, no usprkos svemu uspio je narasti.

Narastao je u obljetnicu i dali su mu nadimak Četvrt Stoljeća, da zvuči starije.

No, zvuči li i zrelije?

Trebao je postati broj koji svojom veličinom označava uspjeh, razvoj, budućnost, sreću.

Ali i dalje ga žele podijeliti.

Prvo su ga dijelili na naše i njihove.

Zatim na narod i političare.

Danas ga dijele na one koji pamte prošlost –  i na one koji žive u prošlosti.

I zato je broj 25 pomalo bolestan. Htio bi rasti, htio bi se razvijati, htio bi cvjetati, htio bi biti osunčan, no nad njim su stalno neke oluje, nemiri, tmurna atmosfera. Kao da ima rak ranu koja nikako da zacijeli jer se ne da liječiti.

A ne da se liječiti jer ljudi koji žele oporavak zapravo produbljuju tu ranu. Da, ljubav je ponekad slijepa, i tanka je linija između ljubavi i mržnje i jako se lako prelazi. Puno se teže prelazi linija između mržnje i ljubavi.

Puno teže, ali ipak se prelazi.

Sve što treba je napraviti prvi korak.

U budućnost.

Izaći iz prošlosti.

Jer živjeti u prošlosti je sigurna smrt. Prošlost treba pamtiti, prošlost nas treba učiti, može biti naš suputnik, ali ne smije biti naš vozač.

Kako je moguće da tu, u našim domovinama, ne možemo jedni drugima pružiti ruke, no svesrdno ćemo si pomagati u potrazi za poslom u tuđini?

Kako je moguće da nas ovdje broj 25 razdvaja, a u tuđini nam može biti razlog za zajednički odlazak na piće?

Ako mi slavimo 25. obljetnicu, zašto je ne zaželjeti i susjedima da je proslave čim prije?

Kao što nas ni krv niti meso, već srce čini ocem i sinom, tako nas i pomirba čini ljudima.

Nemojmo biti psi doživotno vezani lancima, trčkarajmo slobodno po livadi.

Neka 25 ne bude usamljen broj, neka dobije prijatelje, neka raste, neka buja, neka ne bude ustajala bara nego bistra rijeka koja plovi u budućnost. Obale neka mu budu vodilje, a ne prepreke. Horizont neka bude jasan cilj, a ne magla u daljini.

I onda broj 25 neće biti usamljeno drvce na pustopoljini, nego razlistano drvo u stoljetnoj šumi!