Taj mali raj na zemlji
Neću se sad natezati oko nekih tvrdnji znanstvenika da inteligentni ljudi vole biti sami, da se ujutro teško dižu i da su najviše kreativni noću te da je neupitno da su pomalo ili poviše freakovi! Ja sam to sve u jednom, jedino može biti inteligencija pomalo upitna.
No vratimo se na ovo samotno bivanje.
Nedavno sam se zaposlio u jednom poznatom turističkom objektu, raznovrsnih sadržaja, odlične reputacije i ono najvažnije, s radnim vremenom koje mi omogućuje nesmetano bavljenje mojim strastima: pisanjem i udrugom. Sada imam dovoljno vremena za pisanje i slanje priča na razne natječaje, pisanje ovog mog bloga, vođenje portala Medjimurje.info i Top generacija te udruge Mlada pera.
Medjimurje.info donosi osvrte i vijesti, humor i kritiku, zapažanja i pohvale.
Top generacija je portal za objavljivanje literarnih radova učenika i studenata, svih dječjih literarnih radova, teenagerskih misli, mladenačkih razmišljanja pod motom Kreativnost je kad sliku koja vas je ostavila bez teksta možete opisati sa tisuću riječi.
Udruga Mlada pera propagira to mladenačko pisanje i blogiranje i upravo je u tijeku natječaj Različitost za osnovnoškolce i polaznike hrvatske nastave u inozemstvu s ciljem izdavanja knjige sa svim pristiglim radovima (Usput, možete li pomoći da nagradimo osnovnoškolce? Ako svatko od vas donira po kunu, osigurana su sredstva za izdavanje prve knjige dječjeg literarnog stvaralaštva na temu RAZLIČITOST. Donacije možete izvršiti putem Paypala na udruga@mlada-pera.medjimurje.info ili uplatom na žiro račun HR3124020061100838696 kod Erste banke.
Zrno po zrno pogača, kuna po kuna knjiga! Hvala vam što podržavate djecu!)
Kad ste sretni sa svojim slobodnim vremenom, sretni ste i na poslu. Neki su bili pomalo skeptični zbog potrebnog putovanja na posao (skoro 20 km u jednom smjeru), no to je najčešće tek 20 minuta puta, ništa strašno. U Zagrebu bih, recimo, trebao puno više vremena za puno manju udaljenost. I ne bih mogao doživjeti ono što doživljavam ovdje putujući na posao i s posla.
Taj kompleks u kojem radim smješten je u jednoj kotlini, okružen naravno naseljima i to dobrano naseljenim, ali i brdima i šumama. Ima u tim šumama i raznovrsnih gljiva, kapitalnih vrganja, ali ima i divljači, mnogo i to raznovrsne. I tako skoro svaki put kad se vraćam s posla, u noći, vozeći se po jednom prečacu na rubu šume koji su mi pokazali domaćini, nailazim na srne. Ima i zečeva i fazana i lisica i drugih divnih stvorenja, no sa srnama sam izgleda na istoj valnoj dužini. I tu dolazimo do onog uvoda ove priče i objašnjenja.
Kad ih ugledam, jednostavno stanem sa strane i promatram ih. Sam, u noći, opušten, smiren, zadivljen. Jer jesam i nisam sam. Sam sam od ljudi, ali nisam sam jer sam sa tim divnim bićima. S kojima sam se već pomalo i upoznao. Jer jednostavno izađem iz auta u noć i one su tu, ne bježe. Prvo me promatraju no onda očito hvatajući onu moju neku freak frekvenciju, nastave voditi svoje međusobne razgovore i pasti travu. A ja tako sjedim ili stojim i gledam ih. Tko zna o čemu razgovaraju? Možda mene ismijavaju, a možda razgovaraju kakva je dlaka u modi ove zime? A ja uživam u pogledu, miru, samoći, ali mi tako padne i poneka inspiracija, kao recimo za ovaj tekst. Vi možda razumijete, možda i ne, no lijepo je u tom raju, i bez ljudi i bez Eve, samo šumska bića i ja.
Tko zna što sam bio u prošlom životu, no ne mijenjam ništa za sljedeći!
