Zašto neke zajednice (nacionalne manjine, LGBT, OSI…) vole biti žrtve?
Na ovaj članak ponukala su me dva zapažanja zadnjih dana, možda su i netočna, ali se nekako zaključci koji proizlaze iz tog zapažanja vuku od ranije.
Prvo je reakcija javnosti na izlazak prve hrvatske slikovnice o istospolnim obiteljima. Ne radi se uopće direktno o slikovnici, nego o homoseksualnoj obitelji i seksu među pripadnicima takve obitelji i već sam negdje komentirao sljedeće: ja se grozim nekih heteroseksualnih parova kojima bih zabranio da imaju djecu! Niti mare za njih, niti im pružaju ljubav. Jedni imaju djecu zbog novčanih beneficija (da, mislim na romsku manjinu, ali ne samo na njih) ili su sponzoruše dobro unovčile svoju pi*ku. Dijete uopće ne smije gledati niti razmišljati o seksu svojih roditelja, bilo homoseksualnih bilo heteroseksualnih. Dijete ne zanima tko se s kime seksa, djetetu treba pružati ljubav. Koju je sposoban pružiti homoseksualni par baš kao i heteroseksualni.
Ali homoseksualci često naglasak stavljaju na svoje vođenje ljubavi, sjećam se jednog transparenta s jedne gay parade koji je doslovce glasio Primam ga u šupak! Ma bravo ti, ali na koji način sad misliš da zaslužuješ poštovanje okoline? Razumijem vašu potrebu da se želite držati za ruke, ići javno zagrljeni, jer to vole i heteroseksualni parovi i tu ste zakinuti, to vam priznajem, ali bi me isto tako zgrozio i transparent neke heteroseksualke Primam ga u pi*ku! Vi, homoseksualci, ste pripadnici ovog društva baš kao i heteroseksualci. Zakinuti jeste u svojim pravima društvenog, socijalnog života, ali ste ravnopravni u radu, plaćanju poreza, prireza, nameta…ispunjavate te obaveze baš kao i heteroseksualci. Postižete na poslu neka dostignuća baš kao heteroseksualci, radite timski ne samo kao heteroseksualci, nego upravo s njima kao i baš kao i oni s vama. Pa zašto onda stalno samo cvilite nad svojom pederskom sudbinom, zašto ne ističete i svoj radni doprinos društvu, svoja zajednička dostignuća s heteroseksualcima, zašto nemate suradnju i na projektima koji su zajednički i jednima i drugima? Zašto mislite da ćete obrazovati određene zadrte heteroseksualce (koji su u pravilu pritajeni homoseksualci) samo naglašavanjem homoseksualnosti? Ne bi li bolji rezultat bio nekim zajedničkim idejama, akcijama, podupiranjima? Jer samo stalno naglašavate negativno! Nevjerojatno je da nema baš ničeg pozitivnog! Ima ljudi koji vas prihvaćaju (evo ja sam jedan od njih), ali pružite ruku suradnje, suživota, nemojte se zatvarati u svoj geto i izolaciju. Što više kukate nad svojom sudbinom, više će se ljudi zgražati nad vama. A do jučer ste im bili dobri susjedi!
Drugo zapažanje ovih dana tiče se pravoslavnog Božića. Mediji, virtualne mreže, sve je bilo zatrpano porukama Mir Božji, Hristos se rodi! Bilo od srca ili samo gesta, ali bila je izrečena od strane katolika pravoslavcima. Divno! Prekrasno! No dajte mi primjer gdje su pravoslavci čestitali Božić katolicima?! I sad mi recite, zašto očekujete našu ljubav prema vama, ali ne dajete svoju nama? Kakvi to međuljudski odnosi mogu proisteći iz pružanja ruke pomirenja samo u jednom smjeru? Zašto smatrate da ste vi ti kojima se mora davati, ali niste i oni koji bi morali davati? Ne mogu se samo tražiti prava, trebaju se i ispunjavati obaveze. Ne govorim o Srbima u Srbiji, oni su državljani one države. Govorim o vama, Srbima u Republici Hrvatskoj, vi ste državljani ove države pa bi bio red da se tako i ponašate. Ne možete očekivati da vas ova država hrani, njeguje i pruža vam mir, a vi ćete plesati kako vam svira orkestar iz druge države. Vrijeme je da shvatite, kao i neki od nas, da je ovo vaša država, da ovdje živite, radite, ovdje vam je životna egzistencija, ovdje morate pokazati da znate za suživot, dobrosusjedske odnose, prijateljstvo ne samo međusobno, nego i s drugim državljanima ove države.
Slične paralele o zatvaranju u svoj svijet dale bi se povući i među osobama s invaliditetom. Zašto se družite samo međusobno? Zašto se držite tako na distanci i rezervirano kad se u vaš krug, aktivnosti, žele uključiti osobe bez invaliditeta? Zašto otvoreno pokazujete netrpeljivost prema njima, a onda tvrdite da ste neshvaćeni?
Naravno da u sva tri primjera ima podosta izuzetaka, upravo suprotnih, ali što god vi sada rekli, volite sami voditi svoje bitke, ne prihvaćate suradnju i prijateljsku ruku onih koji nisu pripadnici vaše zajednice. Vjerujem da ste se već koji put i opekli, no ako nećete vjerovati nikome, ako nećete surađivati s ljudima van svoje zajednice, ako nećete prijateljevati s pripadnicima šireg društva, kako onda očekujete da vas to društvo prihvati?
