Novi modni detalj na sprovodima
Kad odrasteš jedan od društvenih protokola postaje i odlazak na sprovode. Najteže je naravno pokapati nekog od svojih najmilijih, a idemo i na sprovode ispratiti neku osobu koju smo cijenili za života ili pak kao moralna podrška članu obitelji umrlog.
Običaji na sprovodima su različiti, znaju se razlikovati i od sela do sela, a kamoli na raznim područjima županije ili države. Bio sam na sprovodima u svom Međimurju ( i nedavno shvatio da do sada samo po donjem dijelu Međimurja), na nekoliko sprovoda u Zagrebu, Istri, na otoku Pagu, na otoku Rabu, točnije u gradu Rabu.
U gradu Rabu sam bio na nekoliko sprovoda i tamo imaju običaj koji smatram krajnje lihvarskim. Naime, tamo vas sprovod može jako puno koštati. Točnije, pinka koju morate date svećeniku može biti povelika. Uredno se prebroje ljudi koji su došli na sprovod, čak se i radi spisak najbližih i rodbine i onda vam svećenik naplati cifru prema broju ljudi koji su došli na sprovod ili prema broju rodbine koja je došla odati posljednju počast pokojniku. Bude tu statistički i 50 kn po glavi člana pogrebne povorke. A kod mene se zna reći da je bio lijep sprovod ako je bilo puno ljudi na sprovodu. I onda nek’ vele da ljepota nema svoju cijenu.
Ovih dana sam bio na jednom pogrebu u Gornjem Međimurju i čim sam kročio na groblje osjetio sam se kao mlada. Mlada je najčešće obučena u bijelo i u centru pažnje. Ja nisam bio baš u bijelome, ali nisam bio u crnome kao 99% ostalih prisutnih na sprovodu i definitivno sam bio odjeven u najsvjetliju kombinaciju (iako su u pitanju bile oker, siva i smeđa boja). Hajde bar su mi cipele bile crne.
_____________________INTERMEZZO_________________
_____________________________________________________
Crkve i crkvenih običaja sam se odavno odrekao, bar u javnom izražavanju vjere. Porazgovaram je ponekad interno s onim tamo gore, tko god da je, prekrižim se kad krećem na duži put ili kad mi na misao padne neka grozna, odvratna misao, ali ne prakticiram javno religiju niti religijske obrede. U prvom redu zahvaljujući svećenicima.
Onaj opći dio pogrebne povorke je uglavnom svugdje isti: križ, muškarci, vijenci, svećenik, pokojnik, članovi obitelji i potom žene. Osim ako nije kršćanski, a bio sam i na takvim sprovodima.
Dakle, nakon što se svi okupe oko lijesa, svećenik u ozračju vjere u iščekivanju vječnoga života daje sućut obitelji umrloga i naviješta riječ Božju uzetu iz svetopisamskih tekstova Staroga i Novoga zavjeta. Pa kreće povorka, dolazi do ukopnog mjesta i svećenik započinje oproštaj s pokojnikom i preporučuje ga Bogu uz molitvu. I do sada sam uvijek čuo na kraju “Laka mu/joj zemlja!” ili eventualno “Laka mu/joj crna zemlja!”. Do ovog sprovoda. Jer ili ja predugo nisam bio na sprovodu ili ta reforma još nije provedena po svim župama i grobljima. Ovaj je pogreb završio sa “Laka joj hrvatska zemlja!”
Eto ti politike i među pokojnicima!
Vjerujem da će pokojnica završiti u jedinstvenom Raju, a ne u hrvatskom. Jer onda nisam siguran da bi se radilo o Raju!
