Kronologija jednog dana (ili oda jednom zaboravu)

Današnja objava je mali pregled jučerašnjeg dana, mozaik proživljenih i zamijećenih detalja, valjda ovdje opisanih jer ću ih zaboraviti, a htio bih ih pamtiti ili upravo obrnuto, doživjet će se ponovo iako bih htio da to ne bude nikad više. Objava posvećena svima zaljubljenima, starima i mladima, svima koji uživaju u trenutku, ali iščekuju i što donosi budućnost.

Dan započinje suočavanjem s fobijom. Svake godine, u ovo doba, proživljavam taj stres. Naime, imam fobiju od tehničkog pregleda. Ne nervozu, ne strah, nego pravu, pravcatu fobiju. I svake godine suočavanje s tehničkim pregledom izaziva ogroman stres u meni. I tako je cijeli život i tako je bez obzira je li auto kupljen prošli tjedan, mjesec, godinu ili desetljeće. Tehnički pregled je period u danu, jednom godišnje, kada ja, lajavac i lampavac, ne mogu govoriti, šutim, drhtim i znojim se. Iako je auto bio prije kod mehaničara pripremljen za tehnički. I svake godine ja idem na tehnički, suočavam se s tom fobijom u nadi da je zadnji puta, da će proći. Stres i nervoza prestaju iste sekunde kad se skine stara naljepnica dolje sa šoferšajbe i ljepi nova. Kao da je krdo divljih bizona pušteno iz obora moj jezik počinje nekontrolirano raditi i brbljati, brbljati, brbljati…kad je sve gotovo obavezno odem na irish cappuccino jer uz lagano ispijanje tog napitka prestaje i drhtavica.

Volim to ljetno ljenčarenje na terasi omiljenog kafića (ove godine to je Gradska kavana, ima taj neki štih…) i promatranje prolaznika. Uvijek igram igru pogađanja kad promatram prolaznike. Neki idu polako, neki užurbano, neki sami, neki u paru, neki u grupi, ponekad mašući rukama, pokušavajući gestama naglasiti ono što pričaju. I tu počinje moja igra: pogađam o čemu pričaju, je li razgovor poslovan, privatan, optužujući, informativan, tračerski, prijateljsko prisjećanje…Nevjerojatni scenariji se javljaju u glavi, no tako je valjda to s nama freakovima, mašta nam uvijek mora biti zauzeta i kreativna!
Ponekad jednostavno uživam promatrati neki stariji par na kavi: cijeli život zajedno, u mirovini zajedno, a stalno si imaju nešto za reći, za nasmijati, nedužan dodir pun ljubavi, strastveno objašnjavanje ili jednostavno ispijanje kave u ugodnoj tišini i uživanju na suncu. Krenem kući, uvijek pred istom kratkotrajnom dilemom: kroz grad ili preko tržnice? Ma idem preko tržnice, no nešto nije u redu. Hodam dalje pokušavajući odgonetnuti što ne valja! Ah, nisam stavio slušalice! Uvijek kad idem pješice imam slušalice pa znam i pocupkivati dok hodam uz glazbu. Samo čekaj, gdje su slušalice? Da nisu ostale u Kavani na stolu? Moram ići natrag po njih, a dosta sam već pješice prevalio…pa tikvane jedan, nisi ni imao slušalice jer nisi došao pješice nego autom! Na vlastito iznenađenje počinjem se zadovoljno smiješiti: znači da u mom životu prevladava zdrav način življenja i kretanja i automatski sam krenuo kući iz grada onako kako najčešće i idem u grad: pješice!

Dolazim kući i završavam ručak, uskoro će žena s posla. Svježe informacije o pripremama za put na jednodnevni izlet na more s firmom u subotu. Dobili su i ručnik za plažu s logom firme koji joj velikodušno dozvoljavam da si uzme u subotu, ali poslije toga joj ga konfisciram, što mi nije problem jer je crn pa joj se i ne sviđa, a crna i siva su moje omiljene boje.

Tehnički je uzeo danak i odem malo prileći, ona u shopping. Budim se  i pijem kavu uz surfanje po laptopu. Prevladavajuće teme se daju svrstati u dvije rečenice:

Kolinda Grabar Kitarović – žena koja i navijanjem razjedinjuje narod!
Na pomolu novi hrvatsko-ruski spor: čije sponzoruše će prije skinuti gaće nakon ishoda utakmice Hrvatska-Rusija!

Evo i žene i odmah mi daje do znanja da ću je morati voziti u Varaždin u kupnju badića, cilj Calzedonia Outlet! Pokušavam pružati otpor, tek reda radi, ali uzalud vam trud svirači pa kažem da idemo odmah. Bolje se odmah riješiti neizbježnog!
Dolazimo na lice mjesta i ja si kupujem kupaće u roku 4 minute, ona još nije prošla ni prvi red. Kao i svaki uzoran suprug, strpljivo surfam po mobitelu dok traje njena pretraga, ali i promatram okolo. Ima još parova u kupnji, a kad  se nama muškarcima sretnu pogledi samo se suosjećajno i s puno razumijevanja osmjehnemo jedan drugome. Ima jedan baš mladi par, čak bi se usudio reći svježe vjenčani ili pred vjenčanjem. On ne gleda okolo, drži ruke u džepovima i gleda u pod strpljivo prateći svoju dragu korak naprijed, natrag dva. Simpatični su, potiču neka sjećanja!

Žena nezadovoljna, ništa nije našla i taktičnim tonom upita: “A da pogledamo malo prijeko, u Luminiju?” Kroz glavu mi prođe Mi smo Borg, svaki otpor vam je uzaludan! pa samo kimnem glavom potvrdno, ali ipak započinjem pregovore: ti obilaziš dućane, ja sjedam u neki kafić i pijem popodnevni cappuccino.
Uvjeti prihvaćeni bez pogovora! Ovo s badićima poprima ozbiljne razmjere!

Ulazimo u Lumini, pokazujem joj u kojem kafiću ću biti nakon što posjetim WC i gdje će me naći kad obavi kupnju. Odabirem Rock Art Cafe, prvi stol prvi red da imam dobar pregled na prolaznike. Što mogu kad volim promatrati. Dolazi konobar i izgleda da s nečim nije zadovoljan:
a) radnim vremenom,
b) plaćom,
c) sa mnom,
d) s cijelim svijetom općenito.
Ovakvo posluživanje “preko qurtza” već dugo, dugo nisam doživio!

No malo surfam, malo promatram. Evo onog mladog para iz Calzedonie. Zaintrigirali su me i imali moju pažnju skoro 40 minuta. Toliko je trajalo dok su išli iz dućana u dućan, ona naprijed, on strpljivo,  s rukama u džepovima za njom, pogleda uprtog u pod. Čovječe, koliko tu ljubavi mora biti kad je spreman tako udovoljavati svojoj dragoj! Ona je gledala, dirala, pitala, on je bio nijemi bodyguard.

Vrijeme je da i kćerke u Zagrebu saznaju što se događa. Za to postoji obiteljski chat na messengeru. Obavještavam ih kako sam pod prijetnjom sile morao mamu voziti u VŽ da si kupi badić. Upravo danas dale i zadnji ispit, još jedna studentska godina uspješno završena pa naravno imaju vremena i odmah hiljadu pitanja, prijedloga, primjedaba, a u razgovor se uključi i žena u nekom od silnih dućana.

“Ženo ne tipkaj, kupuj! 7 vur je!”

Potraga za badićem je prošla neuspješno, no atmosfera je OK. Dolazimo na parkiralište pred zgradom i ženi uvaljujem da mi odnese moje kupaće gore u stan i nek’ mi skuha dva jaja za večeru, ja odoh na svoju brzohodajuću šetnju. Omiljena tura po poljima preko južne zaobilaznice, nove slušalice savršeno odašilju glazbene vibracije u moj mozak i ja malo hodam, malo poskakujem, malo plešem po poljima. No večeras baš neka gužva, puno šetača, trkača, no briga me. Mimoilazimo se i urotnički nasmjehnemo i pozdravimo, a ja nastavljam svoju šetnju u ritmu muzike za ples. Dolazim kući znojan, žena već istuširana, ali ju ćopilo pa radi punjenu papriku. Navila stare festivalske pjesme na tabletu, sve odzvanja. No nema veze, pjevušim si i ja dok se tuširam, iako je moj štih više Ej Si Di Si Tu Sam.
Još malo gledanja TV po njenom izboru iako će brzo zaspati kad ujutro radi pa ću si ja prebaciti na svoje krimiće. Ja mogu spavati duže.

I tako, to je bio taj jučerašnji dan. Ništa posebno, no meni ugodan. Vrag će ga znati zašto?

_____________________INTERMEZZO_________________

_____________________________________________________