Istinita priča o jednom direktoru

Ovog direktora sam upoznao u Istri. Neki detalji priče su promijenjeni zbog direktorove želje da ostane nepoznat i da se ne prepozna o kojoj tvrtci se radi, no smisao priče se nimalo ne mijenja.

Dakle, bila jednom jedna tvrtka koja se bavila turizmom. Bila je to tvrtka većeg kalibra pa je osim restorana imala i odjel nabave, prodaje, marketinga…ma imala je sve što jedna takva tvrtka po nekim standardima treba imati. Zapravo, imala je i više od toga. Naime, u toj tvrtci je svaka šuša mislila da smije zapovjedati konobarima i kuharima. Te oni doma to kuhaju ovako, te ovaj umak ne smije biti ovakav, te na ovoj juhi plivaju masne kapljice i još hiljadu kuharskih prigovora neotkrivenih majstora kuhinje. Kad su odjeli tih šuša nešto zeznuli, te greške su morali ispravljati u restoranu jer su se dijelili besplatni ručkovi i večere šakom i kapom da bi se odobrovoljilo gosta pa su svi kokodali konobarima i kuharima kako moraju paziti, ne daj Bože da nešto zeznu, to su VIP gosti itd. I konobari i kuhari su to uvijek vrhunski i odradili. No umjesto pohvale, uvijek je slijedilo samo novo ponižavanje i vrijeđanje djelatnika restorana koji su radili i petkom i svetkom, bez čvrstog radnog vremena, a najglasniji kritičari su bili upravo oni koji nisu radili ni sve subote, a kamoli nedjelje, praznike ili duže od radnog vremena.

Djelatnici restorana, koji su naravno imali i najmanje plaće, zapravo su nosili 100% tereta, a na lovorikama su živjeli ostali odjeli, dobivajući priznanja za svoj tzv. trud.

Sve dok jednog dana djelatnicima restorana nije dozlogrdilo i zatražili su sastanak s direktorom. Direktor je naravno, pod utjecajem ostalih odjela, počeo prvo pričati o potrebi dizanja kvalitete usluge i potrebi racionaliziranja broja osoblja što su djelatnici restorana sami potvrdili da je to nužno, ali istovremeno U SVIM ODJELIMA! Odjeli bi se trebali nadopunjavati i međusobno ispravljati eventualne greške, a ne samo prebacivati sve u restoran.

Pa su rekli kako  tvrtka ima zastarjelu web stranicu, na kojoj su osim nekih netočnih podataka i zastarjele fotografije, recimo na fotografijama prvog restorana se vidi još pod od laminata iako već odavno imaju pločice, od drugog restorana uopće nema fotografija samog restorana nego samo slike nekih namirnica. Potpuno neinventivno i neprivlačno. Tekst je sastavljen tako kao da je restoran namijenjen samo određenoj grupi gostiju, a ne svima.

Imaju problema s nabavom koja nikako ne sluša njihove potrebe za namirnicama, kao da oni u nabavi znaju recepte, normative, odrediti koje namirnice i u kojim pakiranjima su pogodne. Što je najgore, ponekad ne dođe sva naručena roba i oni u nabavi ne shvaćaju da, recimo, papar u zrnu ili krupna sol za soljenke po stolovima u sali trebaju odmah, a ne čekati sljedeću turu namirnica. Treba uzet 100 kn, otići kupiti što je hitno, a nije došlo, u trgovinu udaljenu 20 m, uzme se R-1 račun i nabave te namirnice. Još je nebuloznije kad ti koji pojma nemaju o posluživanju kupuju tanjure i ovale za posluživanje, pa kupe one gdje jedan tanjur sam ima preko kilograma, a oval 6, pa sad neka konobarica nosi tri ovala na drugi kraj sale.

Tu je i gubljenje vremena jer gosti nikako ne mogu dobiti recepciju. Prijatelj jednog konobara tri je dana pokušavao dobiti recepciju, nitko se nije javljao na telefon pa je nazvao tog konobara i zamolio ga da posreduje u kontaktu. Konobar zamoli prodaju da mu kontaktiraju prijatelja jer želi rezervirati sobu što oni i čine. Nakon 30 sati!
Kako gosti ne mogu dobiti recepciju, odnosno nitko im se ne javlja, onda zovu u restoran i konobar mora strpljivo slušati žalbe nezadovoljnog gosta. Da se ne priča o tome kako recepcija daje krive informacije u koje vrijeme je ručak ili večera ili u restoran uopće ne jave promjenu brojčanog stanja gostiju.

Ono što je sramota za tvrtku takvog renomea je nepismenost na računima koji se daju gostima. Naime, u računalo, u bazu podataka koju koristi osoblje restorana za blokiranje i izdavanje računa uvedena su jela kao knedle OD šljiva, ražnjiČi, teleČi odrezak i slično.

I stoga je osoblje restorana zamolilo direktora da im ostali odjeli budu podrška, a ne da se takmiče tko će im baciti više klipova pod noge.

I tu sad dolazi dio zbog kojeg mi je čast što sam upoznao tog direktora.
Par je dana proveo s osobljem restorana, u pripremnim radovima i za vrijeme ručkova i večera. Shvatio je da ipak treba povećati broj konobara, a ne servira . Jer konobari su ti koji su u direktnom kontaktu s gostima i ne mogu raditi svaki dan cijeli dan, a to nije od ponedjeljka do petka, to je 24/7. Moraju i oni odmoriti i imaju i oni, u konačnici pravo na privatan život. Zaposlio je još konobara. A što se tiče servira i to je riješio mudro. Ni u prodaji ni u nabavi, svi oni silni administratori nemaju što raditi cijelu smjenu. Zato će svaki dan po jedno ili dvoje, ovisno o broju gostiju, dolaziti u restoran na ispomoć. Ne raditi s gostima, prat će i polirat čaše, polirat će beštek, napunit frižidere ako treba. Kome se ne sviđa, može otići, ionako ih je previše.
I dolazili su, i petkom i svetkom, i za ručak i navečer. Na kraju krajeva, koliko ih je bilo, svakoga je ta ispomoć zatekla jednom, eventualno dvaput tjedno po sat-dva. Prestali su pljuvati po konobarima i kuharima jer su shvatili sve zahtjeve tog posla, nabava je počela bolje funkcionirati, prodaja je ponudila nove pakete gostima. Sve se počelo raditi timski.

A zašto mi je čast što sam upoznao tog direktora? Zato jer je on jedan od rijetkih koji je uvidio svoje greške i uvažio kritiku koja ja zapravo bila konstruktivan prijedlog. Danas ta tvrtka ima stalno, zadovoljno osoblje što i gosti primjećuju, kvaliteta se podigla, a sve zahvaljujući direktoru koji je shvatio kako ostvariti timski rad i suradnju odjela. I bolje uložiti 500 kn u starog radnika nego uvoziti nekvalitetnu radnu snagu iz istočnih susjednih zemalja koja u startu koštaju duplo više od domicilnog.

_____________________INTERMEZZO_________________

_____________________________________________________