Đikić na znanstvenom tronu uz bok Einsteinu i Darwinu, ali ne i za HAZU

Jučer je Američka akademija znanosti i umjetnosti objavila listu novoizabranih članova u 2019. godini. Od više od 1300 nominacija, Akademija je imenovala 200 novih članova iz znanosti, umjetnosti, biznisa, vlade i javnih poslova, a među njima je i prof. dr. sc. Ivan Đikić, hrvatski znanstvenik koji radi na Goethe Sveučilištu u Frankfurtu, Genentechu u San Franciscu te na Max Planck Institutu, a izabran je za jednog od 23 međunarodna počasna člana u području bioloških znanosti, i to upravo za svoj rad u dešifriranju uloge ubikvitinacije i autofagije kao načina kontrole kvalitete u stanicama.

Među novoizabranim članovima Akademije ove godine je i Michelle Obama, a svečana ceremonija ulaska u Akademiju bit će održana u listopadu u Cambridgeu.

Od 1780. godine, Akademija redovito bira nove članove kako bi prepoznala izvanredna postignuća u akademskoj zajednici, umjetnosti, gospodarstvu, filantropiji i javnim poslovima, u skladu s vizijom osnivača “njegovati svaku umjetnost i znanost koja bi mogla unaprijediti interes, čast, dostojanstvo i sreću slobodnih, neovisnih i kreativnih ljudi”.

Ivan Đikić nije krio zadovoljstvo još jednim priznanjem za svoj dugogodišnji uspješan znanstveni rad, širenje ljubavi prema znanosti među mladim ljudima i poštovanje etičkih kriterija:

“Presretan sam izborom u Američku akademiju. Posebno sam ponosan da sam izabran u sekciju akademije prirodnih znanosti kao interdisciplinarni član koji je pridonio u nekoliko podsekcija, poput biokemije, stanične biologije i medicine.

Ovaj izbor nije posljedica samo moga znanstvenog rada nego i mog angažmana u popularizaciji znanosti i ulaganju u obrazovanje mladih. Američka akademija bira ljude koji svojim djelovanjem mijenjaju granice u svojim profesijama i zato sam izrazito ponosan i sretan.

Također, izabran sam u relativno ranoj profesionalnoj karijeri, što govori o utjecaju koji sam do sada ostvario ali mi sve to daje i novi poticaj za daljnji rad u znanosti i s mladima”, kazao nam je Đikić te dodao:

“Zahvaljujem svim prošlim i sadašnjim članovima mog laboratorija, mojim mentorima, kolegama na Sveučilištu Goethe i mojoj obitelji na trajnoj podršci i prijateljstvu”.

Vrhunski student

Ivan Đikić spada među najeminentnije znanstvenike današnjice. Još u studentskim danima na Medicinskom fakultetu u Zagrebu Đikić je prepoznat kao izvrstan student koji je u manje od pet godina diplomirao s prosječnom ocjenom 5,0 davne 1991. godine.

Od 1992. godine do 1997. godine radio je u laboratoriju Josepha Schlessingera na New York Universityju, a njegova prva znanstvena otkrića, objavljena u prestižnim časopisima Nature i Science profesoru Schlessingeru, omogućila su razvoj novih lijekova protiv raka bubrega (Sutent) i lijeka protiv melanoma (Vemurafenib).

Kao neovisni istraživač radio je od 1998. godine u Ludwigovu institutu za istraživanje raka u Uppsali u Švedskoj, o čemu je objavio dvadesetak znanstvenih članaka, među kojima i rad u Natureu. Godine 2002. postao je redoviti profesor u trajnom zvanju na Sveučilištu Goethe u Frankfurtu, a uskoro i direktor Instituta za biokemiju II, gdje nastavlja blistavu znanstvenu i akademsku karijeru koja traje i danas.

Danas je Đikić s 273 objavljena znanstvena rada, koja su citirana više od 27.000 puta, jedan od najcitiranijih ljudi na svijetu, te ga je Clarivate svrstao u Highly Cited Researchers (H index 82).

Bio je direktor dvaju instituta u osnivanju, od kojih je jedan u vrijednosti od 116 milijuna eura, a održao je i velik broj predavanja na najprestižnijim svjetskim sveučilištima, te organizirao 30-ak znanstvenih konferencija, od čega većinu u Hrvatskoj.

Član je 14 vrlo uglednih stručnih udruženja poput EMBO, AACR, World Academy te njemačke nacionalne akademije Leopoldine, i dobitnik više od dvadeset vrlo uglednih nagrada, počevši od rektorove nagrade za najboljeg studenta Sveučilišta u Zagrebu pa do najprestižnije njemačke znanstvene nagrade Gottfried Wilhelm Leibniz.

Suradnja sa Splitom

Ivan Đikić napravio je mnogo za splitsku znanost, čak više od bilo kojeg drugog ne-Splićanina ili Splićanina i izdašno ju je financijski pomagao. Službeno je suradnju sa splitskim Medicinskim fakultetom započeo 2002. godine, kada je izabran za izvanrednog profesora na Katedri za fiziologiju.

Kao gostujući profesor pridonosio je fakultetu sve do 2017. godine, kada zbog neslaganja s izjavama tadašnjeg rektora napustio Sveučilište.

Kroz sve to vrijeme bio je suvoditelj laboratorija za tumorsku biologiju, koji je pomagao i financijski, pa je čak i na odlasku znanstvenicima na Katedri za imunologiju i genetiku donirao 100.000 eura za njihov znanstveni rad kroz idućih pet godina.

Nije nevažno spomenuti da je Đikić na sva predavanja u Splitu dolazio na vlastiti trošak i da su studenti u njima uživali jer su uvijek bila zanimljiva i jer je običavao ležerno se družiti sa studentima, diskutirati i odgovarati na niz pitanja.

Đikić se odazivao i na brojna javna predavanja, predavao po školama i u svakoj prilici mlade animirao da se posvete znanosti kao predivnom zanimanju.

Tijekom suradnje sa splitskim Medicinskim fakultetom objavio je 50-ak publikacija, uključivši i najprestižnije časopise poput Nature, Cell itd. te navodio partnerstvo splitskog Sveučilišta, čime mu je podigao međunarodni ugled.

Ne treba zaboraviti i Đikićev angažman u osnivanju MedILS-a i podizanje znanstvenog ugleda te institucije od 2005. do 2010. godine, gdje je imao najveću istraživačku grupu, čiji je rad financirao svojim sredstvima.

Kroz rad u MedILS-u objavio je desetak radova u izvrsnim časopisima, a njegovom laboratoriju dodijeljena je prva EMBO long term stipendija u Hrvatskoj.

Ivan Đikić je supokretač programa NobelST, kojemu je cilj dovoditi dobitnike Nobelove nagrade u Split na javno predavanje i druženje sa studentima. Stoga je bio i redoviti sudionik Festivala znanosti u Splitu, Sinju i Zagrebu, kao i u nedavnom dovođenju nobelovca Aarona Ciechanovera u Vukovar kroz program “Znanost za mlade u Vukovaru”, koji je osobno pokrenuo.

Đikić je redovito materijalni dio svojih nagrada donirao studentima lošijeg imovinskog statusa te civilnim udrugama i organizacijama koje se bave borbom protiv tumora i obrazovanjem, a velikom broju splitskih studenata omogućio je rad i usavršavanje u njegovu laboratoriju u Frankfurtu.

Đikić je javno i hrabro reagirao na neispravnosti u hrvatskom znanstvenom sustavu, ali jednako tako trajno promovirao važnost znanosti za razvoj društva i države.

S ovakvom znanstvenom karijerom malo se koji hrvatski znanstvenik može pohvaliti, pa unatoč tome prije nekoliko godina nije dobio dovoljno glasova da bi postao dopisni član u Razredu medicinskih znanosti u HAZU-u. Dobio je svega sedam od deset potrebnih glasova.

Javnost je bila zgrožena, razočarani su bili i akademik Davorin Rodolf, koji je prvi inicirao nominaciju, i akademik Dragan Dekaris koji ga je konačno nominirao. Zgrožena je bila i javnost, ali vrata HAZU-a ostala su za Đikića zatvorena. U međuvremenu je postao član Njemačke akademije.

Slobodna Dalmacija je od HAZU-a tražila komentar na činjenicu da je Đikić postao član Američke akademije znanosti i umjetnosti i postavili potpitanje razmišlja li se možda o mogućnosti da se ta greška ipak u dogledno vrijeme ispravi?

Možemo li danas dobiti odgovor – pitali smo tajnicu predsjednika HAZU-a, koju smo ujutro zamolili da mu proslijedi naše pitanje.

– Nažalost, mislim da ne. Akademik je danas na etičkom povjerenstvu.

Dakle, nije se vratio od jutros. Kad ga očekujete?

– Ne bih vam mogla reći. Akademik je danas leteći.

Znate li što je tema etičkog povjerenstva?

– Ne bih znala. Ali mislim da danas nećete dobiti odgovor.

Hvala, bili ste ljubazni.

_____________________INTERMEZZO_________________

_____________________________________________________