Porcijunkulovo me ne impresionira, ali…
U Čakovcu je Porcijunkulovo što me moram priznati baš i ne tangira. Ti sajmovi povodom nekog vjerskog praznika ne ostavljaju dojam na mene. Nemam ništa protiv ove mase ljudi koja dolazi na Porcijunkulovo, ali ne mogu shvatiti smisao toga. Na štandove mogu hodati i svake srijede na sajmu, jedino što, budimo iskreni, oni na sajmu nisu tako lijepi. Ali ima puno preklapanja ponude, jer sajam je ipak samo sajam. I ništa više.
Svatko ima svoju percepciju nečega pa je i moja percepcija turističkog događanja nešto drugačija od ovog. Moram se nasmijati kad ministar turizma kaže da je Porcijunkulovo jedan od važnijih turističkih događanja u Hrvatskoj. Ako je to istina onda nam je turizam zbilja u kurcu. Svako malo veće mjesto na moru po ljeti ima toliko štandova svaki dan, cijelo ljeto, sa sličnom shemom proizvoda odnosno ponude.
Možda je moja rezigniranost tim proščenjem i u tome što ja uvijek tražim nešto novo, a u biti svake godine znate gdje će biti langoši, gdje cekeri, gdje orehnjača, gdje domaća žganica.
Za mene je turistički događaj nekako podsvjesno ili svjesno povezan s kulturom, lokalnom arhitekturom, običajima koji poštuju tradiciju, originalnošću.
Tu su i oni koncerti svaku večer, ponekad s pijanim izvođačima, ponekad izvođači niti ne dođu i često je više od pola njih šund kvalitete. Jedan portal je stavio naslov Maja Šuput (ili Jelena Rozga, svejedno) podno zidina Starog grada. Moj nesvjesni i automatski komentar je bio: Koliko duboko?
Kafići u gradu imaju poslije tih koncerata ili i za vrijeme tih koncerata kvalitetnije izvođače. Svaki šund i uz žarulje ostaje samo šund.
Zašto Đurđevac uspješno plasira Picoka, zašto Koprivnica uspješno plasira Renesansni festival, Rab Fjeru i sl.? Jer njihovi sajmovi (na kraju krajeva, uvijek je to samo sajam, pa makar se zvao i Špancirfest) imaju neku priču, neku podlogu, jedni temeljenu na legendi, drugi na povijesti, treći na mašti, ali postoji neka priča.
Obilazeći štandove naišao sam na jedan koji se sjetio promovirati Pozoja, naslikavši ga na šalicama i lončićima. Jedan jedini štand pokušava oživjeti legendu o Pozoju, zelenom zmaju čija se glava nalazi ispod Staroga grada Čakovca, a rep ispod crkve Svetog Nikole ili obrnuto. Od Pozoja može osloboditi jedino Dijak Grabancijaš. Uznemiriti zmaja ispod Starog grada opasno je, može doći do potresa i nepogoda. Možda crkva ne dozvoljava?
Eto, zato mene ne impresionira Porcijunkulovo jer na sajam odem srijedom kad mi zatreba nešto što se prodaje na sajmu. No ipak svake godine (otkad više ne moram raditi za Porcijunkulovo) odem jednom posjetiti ga. Zašto?
Zato što, vjerovali ili ne, vjerojatnost da sretnete nekoga koga dugo niste sreli je zapravo vrlo velika i sigurno ćete ga sresti upravo u masi ljudi za vrijeme Porcijunkulova. I svake godine sretnem barem jednu osobu koju dugo nisam vidio, a razveselio me susret s njom na Porcijunkulovu.
I druga stvar zbog koje odem jednom na gradsko proščenje je potraga za nečim novim, originalnim. Ove godine sam našao nešto novo, našao sam dvije nove face koje su mi se svidjele. Evo ih na fotografijama!
_____________________INTERMEZZO_________________
_____________________________________________________
