Dino ima cerebralnu paralizu, ali ona nema njega!

Slobodna Dalmacija objavila je članak o Dini Višnjiću iz Podbresta, mladiću koji usprkos cerebralnoj paralizi diže bench press, a mi ga prenosimo u cijelosti!

Većina naših građana ne sluša liječnike i trenere koji im preporučuju da se što više kreću, planinare, trče, odu u teretanu. Uz izgovore i opravdavanja kako ne stižu tri puta tjedno sebi posvetiti sat vremena s godinama im se gomilaju kilogrami, počinju boljeti leđa, propadaju…

Izgovori su im uglavnom da imaju puno posla, boli ih glava, gnjave ih žene/muž, djeca, trebaju odmora… A taj odmor je uglavnom kauč, turska serija Fazilet, zdjela slatkiša i litre gaziranog soka.

Međutim, naš junak Dino Višnjić (23), koji dolazi iz Međimurja i malog mjesta Podbrest pokraj Čakovca, usprkos preprekama na koje je naišao u životu, nema nikakvih izgovora, on jednostavno ide na treninge, i to kakve treninge. One powerlifterske u kojima morate dati i posljednji atom snage kako biste podignuli velike kilaže u tri različite vježbe snage – bench press, čučanj i mrtvo dizanje.

Doduše, Dino zbog svog stanja diže samo bench press. Za powerliftere kažu da su najjači ljudi u sportu jer dižu stotine i stotine kilograma, česte su i ozljede lokomotornog sustava, pucanje mišića…. Teško je to i zdravim ljudima, kamoli ne i Dinu koji boluje od cerebralne paralize. Ali Dino redovno odlazi na treninge, a uz to i radi, svako jutro se budi u pet sati, dolazi doma, pakira torbu i pravac teretana. I ništa mu, kaže, nije teško.

Inače, medicinski priručnik za cerebralnu paralizu kaže da je stanje koje se odlikuje lošom kontrolom mišića, ukočenošću (spazmom), paralizom i drugim neurološkim manjkavostima koje nastaju zbog oštećenja mozga tijekom trudnoće, za vrijeme i poslije poroda, odnosno prije pete godine života. Simptomi cerebralne paralize mogu se kretati od jedva primjetljive nezgrapnosti do teške spastičnosti (mišićna ukočenost) koja iskrivljuje ruke i noge i veže dijete za invalidska kolica.

Donji ekstremiteti su nefunkcionalni
I Dinu su nažalost kolica svakodnevica, ali za tog momka to i nije ograničenje. Dinu su donji ekstremiteti potpuno nefunkcionalni, ali zato ima sasvim očuvan gornji dio tijela.

• Na samom početku moram zahvaliti dragom i velikodušnom Damiru Režeku koji je bio pokretač svega ovoga, koji me prvi zamijetio dok sam išao sam na funkcionalne treninge i predložio da dođem u powerlifting klub “Pozoj” Čakovec i da probam nešto drukčije.

Damir me upoznao s predsjednikom kluba, Goranom Karamarkovićem koji mi je pružio priliku i prepoznao u meni potencijal i tu se rodila ljubav za powerliftingom. U početku sam bio malo skeptičan i nisam znao kako će sve završiti s obzirom na moje stanje i zahtjevnost tog sporta, ali sreća za mene da sam probao i vjerovao sebi, ali i ljudima koji su me okružili. Hvala mojim kolegama sportašima koji su vjerovali u mene i kada sam ja malo sumnjao – kaže nam Dino, navodeći da je sport oduvijek bila njegova želja, ali ipak nije mogao igrati nogomet, košarku.

No, u powerliftingu se sasvim, kaže, pronašao.

• Treniram tri puta tjedno u teretani i nekoliko puta doma, na treningu radim vježbe istezanja, jačanja leđa i mobilnosti, i naravno bench koji treniram devet mjeseci. Vodim računa o prehrani koja je bogata proteinima, jedem svakih dva do tri sata.

Dečki iz kluba su stvarno dobra ekipa, stekao sam puno novih prijatelja i prema meni se odnose kao prema ravnopravnom partneru. U klubu se osjećam odlično, uskaču svi kad je potrebno, no posebno bih htio istaknuti trenera Dominika Krištofića bez kojeg moji rezultati i snovi možda nikad ne bi bili ostvareni i hvala mu na tome.

Jednostavno se sve lijepo posložilo, živim jedan ispunjen i dobar život. Sport me učinio jačim, funkcionalnijim i samostalnijim tijekom svakodnevnih zadataka. Zaista se osjećam dobro i vidim da činim pravu stvar i za sebe i za svoju obitelj – kaže Dino.

Inače, Dino je prije nekoliko dana na Kupu Grada Zagreba u bench pressu u kategoriji osobe s invaliditetom – juniori do 53 kilograma osvojio prvo mjesto s podignutih 65 kg. Taj svoj prvi pehar nikad neće zaboraviti jer zna koliki je put morao prevaliti do tog uspjeha. Dino inače ima 50 kilograma, a visok je 168 centimetara. Želja mu je na benchu podignuti i 80, a jednog dana i 100 kilograma.

Kao iz topa
Dino je veliku pažnju, a slobodno možemo reći i divljenje svih prisutnih, izazvao u Zagrebu kada ga je do bench pressa donio njegov trener i sad već dobar prijatelj Dominik. Dino je potom legao na klupu za bench, Dominik mu je kožnim remenom učvrstio noge za klupu kako bi ga stabilizirao, i onda je mladi Međimurac k’o iz topa izbacio 65 kilograma.

Svaki kineziolog će vam reći da zdrava osoba koja na bench diže svoju težinu je utrenirana, a Dino je svoju na benchu premašio za petnaest kilograma. A trenira tek devet mjeseci. Sve to govori da ćemo za tog momka još čuti.

• U budućnosti mi je želja otići na neko veliko europsko natjecanje i postići što bolji rezultat – optimističan je Dino kojega smo upitali koja je njegova poruka ljudima s invaliditetom.

• Fizički hendikep ne treba i ne smije biti prepreka u ostvarivanju svojih želja i ciljeva. Volja, rad i upornost uvijek daju pozitivne rezultate. U mojim tinejdžerskim danima kritike i osude su me jako pogađale, ali s godinama sam psihički sazrio i danas, ako i dođe do toga, samo me još više motivira i osnažuje kao osobu. Na kraju, htio bih zahvaliti svojim roditeljima i sestri koji su oduvijek moja podrška kako u životnim, tako i u sportskim uspjesima.

Kad sam bio dijete onda sam često gledao školske kolege kako igraju nogomet, a ja sjedim u kolicima i razmišljam zašto sam ja drukčiji. Danas je taj moj hendikep meni na kraju krajeva bio prednost jer ne bih bio ovakva osoba da mi je sve išlo glatko u životu.

Ukratko: imam cerebralnu paralizu, ali ona nema mene. Shvatio sam da ja imam neki drugi životni put i danas sam ispunjen, sretan. Moja poruka svima koji su osobe s invaliditetom je da, ako to fizički mogu, izađu iz kuće, okrenu se sebi jer su sami sebi najveća nada, a onda će se na tom putu naći i ljudi koji će im pomoći kao što su pomogli i meni.

Nemojte se sažalijevati, uzmite život u svoje ruke jer vaše mjesto je u društvu, među ljudima, a ne u četiri zida. Tada će se naći i oni pojedinci koji će taj vaš put učiniti lakšim. Ali sami morate učiniti taj prvi korak. I svaki pokušaj, pa makar u početku bio i promašaj, itekako je vrijedan jer na kraju će se taj prvi korak isplatiti. Ja to najbolje znam – navodi nam taj Međimurac, prisjećajući se još malo tinejdžerskih dana.

Različitost pretvorio u prednost
– Pa bilo je teških razdoblja kad sam se preispitivao, mislio o tome gdje ću i kako ću sa svojim životom. Zapravo, svi tinejdžeri i adolescenti se pitaju kuda će ih odvesti život, imaju krize, i oni bolesni i zdravi. Doduše, ja jesam drukčiji, ali sam tu svoju različitost pretvorio u prednost. Dogodio se onaj jedan klik u glavi koji mi je pomogao da svladam prepreke i iskoristim najviše od onoga što mogu sa svojim tijelom – kaže nam mladi Međimurac koji se nedavno i zaposlio.

• Prije tri mjeseca dobio sam i posao u socijalnoj zadruzi Humana Nova Čakovec koja se bavi preradom tekstila, uređujem web-shop i jako sam zadovoljan kolegama i atmosferom na mom prvom radnom mjestu. Ustajem negdje oko pet sati, doručkujem, sređujem stvari za dan koji je preda mnom, potom odlazim na posao koji mi počinje u sedam i traje do 15 sati.

Zatim dolazim doma, ručam, malo se rastežem jer je ključno za moj oporavak da rastegnem donje ekstremitete i tetive, potom se malo odmorim i onda na večernji trening – kaže za kraj Dino, a mi vam kao zaključak, posebno onima koji se nalaze u sličnoj situaciji, samo ponavljamo njegovu rečenicu: ‘Dino ima cerebralnu paralizu, ali ona nema njega’…

[give_form id=”6365″ show_title=”true” show_goal=”false” show_content=”none” display_style=”reveal” continue_button_title=”Donirajte djecu”]

_____________________INTERMEZZO_________________

_____________________________________________________