Intervju: Sven Jonke – vjera vs fanatizam

Svatko ima prijatelja koji ima prijatelja baš za ono što vam treba pa tako i ja imam prijatelja kojemu je Sven Jonke prijatelj, a baš on mi je trebao za današnji intervju u kojem propovjednik odgovara na pitanja jednog ateiste!

Gospodine Jonke, korektno bi bilo od mene da Vam napomenem da sam ja ateista koji često kritizira, ne vjernike, nego vjerske fanatike (barem po vlastitom shvaćanju), zbog čega nisam baš omiljen, a i to što sam za intervju o vjeri vs. fanatizma uzeo čovjeka koji je propovjednik, ali ne katolički, neki bi mogli smatrati svojevrsnom provokacijom. 

Vi čak ni nemate teološko obrazovanje, a zanimanje Vam je, da se tako izrazim, propovijedati (ni ja nemam završen fakultet za novinara, samo da znate!). Recite nam onda za početak, tko je Sven Jonke i kako je završio kao propovjednik?

Lijep pozdrav svim čitateljima i Vama gospodine Taradi. Ukratko, rođen sam 1985. u Zagrebu gdje smo kao obitelj živjeli do 1997. godine, nakon čega selimo u Samobor, a ja sam u Čakovec doselio 2012. godine.
Odrastao sam u obitelji vjerujućih kršćana, moj otac je naime evanđeoski svećenik, majka operna pjevačica i imam dva starija brata. Odmah da napomenem da sam vrlo zahvalan roditeljima što nas djecu nisu nikada forsirali ili prisiljavali da vjerujemo u Boga, ostavljena nam je sloboda odabira, da sami iskusimo je l’ to istina ili ne.
U Samoboru završavam osnovnu i srednju školu, nakon čega upisujem fakultet socijalnog prava, no kako sam bio više pustolovnog duha, uskoro napuštam fakultet i odlazim na Jadran gdje započinjem raditi kao mornar na turističkim brodovima, a ubrzo i sam postajem skiper. Turizmom sam se bavio 7 godina i tu kreće moja priča kako sam završio kao propovjednik.
Naime, prve godine kako sam ušao u svijet turizma kao vrlo mlad momak, otkrivam svijet koji mi je do tada bio nepoznat. Svijet novaca, užitaka, mogućnosti i iako je posao bio vrlo naporan i dinamičan, ispočetka mi se vrlo dopadao. No kako su godine prolazile, sve više sam se hvatao u stanjima nezadovoljstva i unutarnje praznine. Što sam imao više novaca, uspjeha, užitaka, iznutra sam bio sve prazniji i nesretniji. U mojem umu je uvijek bila prisutna paralela misli o svim onim vrijednostima koje su roditelji kroz odgoj ”ugrađivali” u nas. Imao sam običaj nakon svake sezone na moru otići u Gorski kotar na dva tjedna da se resetiram od svega, šetnje, planinarenje itd.
Jedne večeri odlučio sam prošetati pored jezera i dok sam šetao podigao sam pogled prema nebu i vidio bezbroj zvijezda na nebu. Sjećam se da sam stao i postavio si pitanje:
“Tko je ove zvijezde stvorio? Što ako Boga doista ima? Što ako je sve ono što su mi roditelji govorili doista istina?”
Što se kaže, došao sam do svojeg dna i trebali su mi odgovori, odgovori o životu i smislu, jer kao što sam rekao, što sam bolje napredovao i što sam više iskušavao život to sam bio svjesniji da život i nema nekog smisla, da je svaki užitak trenutan i prolazan, novac također, karijera. Te večeri sam se nakon dugo vremena prvi puta pomolio i rekao: “Bože, ako te ima, molim te da te i ja upoznam i da uđeš u moje srce i da mojemu životu daš smisao.“
Teško riječima opisati što se dogodilo, ali nešto jest, jer sam nakon te molitve doživio Boga, radost je ušla u moje srce koja je i danas jednako prisutna kao i tog trenutka, a tako je došlo i do toga da sam nakon nekoliko godina dobio poziv za propovjednika, kojemu je jedina želja podijeliti (onima koje zanima) poruku spasenja i nade.

Kako bi Vi opisali pravog vjernika?

Teško je dati opis pravog vjernika, ali ukratko, to je onaj koji ima doživljeno iskustvo onoga što vjeruje i koji nakon tog iskustva svoju vjeru doista i živi u svakodnevnom životu, bilo pred ljudima ili u svojoj samoći tj. pred Bogom.

Vjerujem da ste i Vi čuli za svećenika iz Segeta kod Trogira koji se oglušio i o Papu i nadbiskupa i Nacionalni stožer, održavao mise i pozivao ljude na iste nazivajući kukavicama one koji ne dođu, svjesno ih izlažući opasnosti od epidemije, prozivajući pri tome i papu i nadbiskupa za kukavičluk, izjavivši između ostalog i “VJERA PRAVA STRAHA NE POZNA !” Čin pravog vjernika ili istup fanatika?

Moram priznati da sam preko Vas doznao za taj događaj i ne osjećam se pozvanim tog čovjeka svrstavati u bilo koju kategoriju, pošto ga ne poznajem. Mogu razumjeti njegovu emociju ljutnje i frustracije i žalosti, ali kao i svaki građanin, pozvani smo na odgovorno ponašanje.
Što se tiče njegove izjave o vjeri i strahu, iz biblijskog aspekta je potpuno u pravu. Naime, netko si je dao truda i izbrojio da u Bibliji piše 365 puta “ Ne boj se”. Za svaki dan po jedan. Isus je rekao svojim učenicima u evanđelju po Ivanu (14, 27) : “ Mir vam ostavljam, mir svoj dajem. Ja vam ne dajem kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce.”.

Taj mir je realnost, koji dolazi po vjeri iskustvenoj, ali ipak, to ne znači da nas Biblija ne poziva i na odgovornost i mudrost življenja. Proći će i ova karantena i doći će vrijeme kada će vjernici ponovno moći biti zajedno u crkvama. Na nama je da budemo strpljivi i da iskoristimo ovo vrijeme za osobni rast u vjeri.

Smatrate li opravdanim uključivanje crkvenjaka na konferenciju za medije o korona virusu Nacionalnog stožera?

U Republici Hrvatskoj se 86,28% stanovništva izjasnilo rimokatolicima, prema podacima iz 2011. godine. Očito su vlasti na temelju tog podatka odlučile dovesti crkvenjake na konferencije. Ako ne govore ništa u suprotnosti tj. podržavaju stožer civilne zaštite i tako dodatno ohrabruju ljude da slušaju upute i ostanu doma, onda ne vidim razloga da ne budu prisutni na konferencijama.

Kad se dogodi i zašto onaj prijelaz iz vjernika u fanatika ili se može postati odmah fanatik i bez dana staža kao vjernik?

Vjerujem da je i jedno i drugo moguće, a bit ću slobodan dodati i treću opciju, a to je da iz fanatika se može postati i vjernikom. Možda najbolji primjer u Bibliji koji imamo opisan je obraćenje i život apostola Pavla, koji je bio pravi fanatik, proganjao je, ubijao, stavljao u zatvore one koji su vjerovali u Isusa Krista,a onda je i sam doživio susret s Isusom na putu za Damask (Djela apostolska, 9. poglavlje) i bio jedan od najplodonosnijih slugu Božjih opisanih u Novom Zavjetu.
Razlika između vjernika i fanatika jest u tome što je vjernik onaj koji je prije svega doživio, ima iskustvo onoga što vjeruje. Isus je rekao svojim učenicima: “Istina će vas osloboditi.”, a na drugom mjestu veli Isus: “ Ja sam put, istina i život.” I moje osobno mišljenje i iskustvo jest da je to temelj vjere i nakon što doživimo to oslobođenje, život postaje smislen, svrhovit, “lagan”, tako da znaš što je Istina, iz te Istine ide lakoća življenja, radost življenja unatoč problemima koji su dio svakodnevice. I možda najvažnije, to je moja osobna vjera, koja se ne nameće nikome , nije agresivna, ona je spontana, bilo da sam pred ljudima ili u samoći, ona je dio mojeg identiteta, moje naravi, ona je realnost.
Fanatik je pak onaj koji sebe uvjerava u istinitost nekih doktrina, ali pošto nema doživljaj te istine koja oslobađa, tada djelima, tvrdim stavom, pa ako je potrebno i agresijom se dokazuje da je to njegova istina, premda nije iskustvena. Opet ću se referirati na Bibliju (za koju smatram da ima odgovor na svako pitanje i rješenje za svaki problem). Naime, Isus je najveće probleme imao sa, možemo ih nazvati, fanaticima. Pozivam čitatelje da si pročitaju 23. poglavlje evanđelja po Mateju, vjerujem da ćete brzo shvatiti što Isus govori.
A što se tiče prijelaza iz vjernika u fanatika, i to je mogućnost. Kada i zašto? O tome možemo čitati u poslanici Galaćanima, gdje apostol Pavao postavlja pitanje vjernicima, da ako nas je Bog oslobodio, zašto onda neki dopuštaju ponovno biti stavljeni u “jaram ropstva” (misli pritom na religioznost, običaje, važnost djela, vanjština )?
Osobna je odgovornost svakog vjernika da doživljenu vjeru iz dana u dan živi, ta vjera bit će kušana, napadana, isprovocirana…

Koliko vjera i znanost idu ruku pod ruku? Sjećamo se izjave, na sreću bivšeg ministra zdravstva Milana Kujundžića da “jedan svećenik vrijedi više od 20 liječnika” no liječnici su ti koji danas vode direktnu borbu s korona virusom, ne svećenici.

Bogu hvala za znanost i mnoge dobre stvari koje nam je donijela u živote. Naravno da trebamo biti oprezni i odgovorni sa svim znanjem i mogućnostima koje danas imamo zbog znanosti. Mislim da vjera i znanost idu skupa do one granice kada jedno počne isključivati drugo.
Upravo primjer koji ste Vi naveli, doktori i svećenici, ne vidim razloga da svatko ne radi svoj dio posla pritom se ne miješajući jedni drugima u njihovo. Jedan moj prijatelj koji je ujedno i pastor jedne zajednice u Čakovcu mi je ispričao kako mu je jedan poznati psihijatar rekao da oni, kao psihijatri mogu “skrpati” čovjeka do jedne mjere, a dalje je na nama svećenicima. Eto, čisto kao primjer suradnje.

Osobno smatram da vjeronauku nije mjesto u školi, čak tvrdim da se na vjeronauku ne podučavaju vjeri nego katoličkom fundamentalizmu jer kako protumačiti, recimo za primjer, sljedeće pitanje koje postavljaju djeci: “Između dvaju zala, što bi radije bili, narkomani ili homoseksualci?” (Još ću napomenuti da širenje mržnje prema homoseksualcima s njihove strane smatram prilično licemjernim.) Bi li trebalo onda dozvoliti podučavanje vjere za sve religije u školama?

Osobno smatram da vjeronauku kao takvome nije mjesto u školi, već u crkvi. Problem vjeronauka kakvoga poučavaju po školama jest u tome što klincima daju hrpu znanja o Bogu, na žalost često oni koji i sami nemaju doživljaj / iskustvo vjere. Krajnji rezultat je da klinci (koji su puno pametniji nego mi mislimo), “odrađuju” vjeronauk jer se to “mora”, a kada izađu iz škola niti pitaju za Boga, niti ih je briga. Osobno bi u škole stavio učenje o svim religijama, čisto kao neko opće znanje i dio kulture. Vjeronauk te može naučiti o vjeri, ali ti ne može “dati” vjeru, to je stvar osobne potrage i doživljaja.

Koje poruke Vi šaljete svojim vjernicima, pogotovo ovih dana? Koje su teme Vaših propovijedi?

Ja tako propovijedam da prolazim kroz čitavu Bibliju, knjiga po knjiga, poglavlje po poglavlje, stih po stih. Na svakoj stranici Biblije imate neku temu i svaka je korisna, a tematske propovijedi izbjegavam (osim tu i tamo, npr. za Uskrs, Božić), jer smatram da kada JA odabirem temu, na neki način postajem autoritet Bibliji, tj uzimam si one stihove kojima “potkrjepljujem” temu i to je često područje manipulacije. Naprimjer, lako se složi tematska propovijed o novcima i davanjima (opasno područje), i to se može ispripovijedati tako da ćete slušatelje uvjeriti da ako ne daju novce crkvi ili čak vama kao svećeniku, pastoru, propovjedniku, da su zato griješni, krivi itd.
Ljudi su u potrebi za jednostavnom i čistom Istinom, za porukom ljubavi, nade i radosti.
Zato ja prolazim kroz čitavu Bibliju (ona je autoritet meni, a ne ja njoj) i držim se onoga što piše u drugoj poslanici Timoteju (3,16): “Svako je Pismo (misli na Riječ Božju) od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen, opremljen za svako djelo ljubavi.”.

Imaju li vjernici smisla za šalu i razumiju li sarkazam? Naime, primjećujem da vole humor, čak i onaj nazovimo ga ublaženo – erotski, ali čim se netko našali na račun vjere (naglašavam našali, ne vrijeđa!) odmah počnu doslovce vrijeđati ateiste! Ima li potrebe braniti vjeru (ovo braniti uvjetno rečeno) uvredama?

Ja sam uvjeren da istinski vjernik nema ništa protiv šala i dobrog humora (ja osobno volim onaj dobri stari engleski humor) dokle god to ne vrijeđa moju osobnu vjeru ili u toj šali ipak ima elemenata koji su u suprotnosti s onime što Biblija uči. Zanimljivo da čak i za to Biblija ima koju riječ, pa tako u poslanici Efežanima (5,4) piše: “Ni prostaštvo, ni ludorije, ni dvosmislene šale – sve što nije na mjestu – već radije zahvaljivanje.”.
A što se tiče potrebe za obranom vjere, smatram da onaj tko istinski vjeruje neće imati potrebu braniti vjeru, naime Bog kojega vjerujemo je u stanju obraniti samoga sebe, da se tako izrazim (vjerujem da je razumljiv kontekst), a i dokaz tome jest da unatoč različitim oblicima “napada” kršćanstvo je i dalje prisutno nakon 2000 godina.

Kao propovjednik, na koje zlo imate potrebu najviše ukazivati u svojim propovijedima?

Zanimljivo pitanje, pošto je tako mnogo oblika zala, ali kada bi morao izdvojiti jedno, onda bi to bilo sebeljublje, što ako čitamo Bibliju jest i razlog zašto se čovjek odvojio od Boga i pao u grijeh.Sebeljublje koje je povezano s vrlo naglašenom požudom za materijalnim, potreba da budemo netko i nešto, da nas ljudi dožive kao velike i važne, a zapravo je to put propasti čovječanstva koje se odvojilo od one jednostavnosti i ljepote Božjeg razloga zašto je čovjek stvoren, a to je da Bog uživa u nama i mu u Njemu. Zato često naglašavam u propovijedima Božju poruku ljubavi, milosti i spasenja koju Bog nudi ovom grješnom svijetu.

A za kraj, poruku dobrote za čitatelje portala Međimurje info?

Poruka dobrote Vašim čitateljima jest da vam svima želim obilje blagoslova i da ova situacija s virusom što prije prođe, ali isto tako da si iskoristite vrijeme koje provodite doma, neki u samoći, neki s obiteljima, ali ovo može biti dobra prilika za preispitati svoje živote, donijeti odluke koje mogu doista promijeniti život u nešto vrlo radosno i blagoslovljeno .
Lijepi pozdrav svima.

[give_form id=”6365″ show_title=”true” show_goal=”false” show_content=”none” display_style=”reveal” continue_button_title=”Donirajte djecu”]