Švicarski proizvođač liftova tuži pisca iz Prijedora zbog naslova romana

Darko Cvijetić, autor romana Schindlerov lift, ostao je zapanjen kada su mu, baš u ovo doba pandemije, pokucali na vrata stana u Prijedoru i dostavili mu hrpu papira na njemačkom jeziku: najavu tužbe švicarske firme Schindler, proizvođača liftova.

Pisac se tako, zbog metafore, našao usred kafkijanskog zapleta.

Veliki pjesnik Blaise Cendrars morao je da promijeni naziv zbirke “Kodak” nakon što ga je tužila istoimena kompanija. On i njegov izdavač pokušavali su pred sudom da dokažu da nijedna od 63 poetske vinjete, nastale dijelom tijekom putovanja po Americi, “onako kako putnici snimaju fotografije”, ne može da naruši ugled jake američke kompanije, a da je zaštitni znak, zapravo, upotrijebljen kao općeprihvaćeni sinonim za fotoaparat. Nije vrijedilo. Zbirka je danas poznata po njenom podnaslovu: “Dokumentarni filmovi”. Do sada se to smatralo presedanom u povijesti književnosti.

Da se povijest ponavlja (kao farsa), pokazalo se stotinjak godina nakon nastanka stihova za “Kodak”. Odvjetnici kompanije “Schindler” iz Švicarske, zemlje u kojoj je Cendrars rođen, zaprijetili su tužbom piscu i redatelju Darku Cvijetiću iz Prijedora zbog naslova njegove jedanaeste knjige, a prvog romana.

“Roman Schindlerov lift je fikcijska proza o jednom neboderu u Prijedoru, koja se prepliće s faktima iz povijesti te zgrade od njezina useljavanja 1974. pa do, recimo, danas. Povijest nebodera je zapravo mikropovijest Jugoslavije i njezinog sunovrata u krvavim ratovima devedesetih. Roman čine kratke sličice o životima i stradanjima stanara, a okosnicu čini priča o šestogodišnjoj djevojčici koja je početkom rata poginula u liftu. Pisan je kratkim i vrlo suzdržanim rečenicama koje se omeđene poetskim skokovima”, predstavlja ukratko svoju knjigu Darko Cvijetić čitaocima portala Nova.rs.

Kafkijanska atmosfera s hrpom papira i bešumnim prijetnjama poprimila je i elemente apsurda dostojne Ionesca jer se čini sasvim mogućim da odvjetnici švicarske kompanije prije pisanja tužbe roman – nisu ni pročitali.

“Roman oni nisu mogli vidjeti na njemačkom, jer on upravo ovih dana treba da se tiska u Njemačkoj. Mogli su, dakle, samo pročitati moj intervju u Spiegelu od januara ove godine, te su iz njega mogli povući posve proizvoljne zaključke. Ili su roman pročitali na našem jeziku. I opet, posve pogrešno učitali ono što su htjeli”, kaže Cvijetić.

Roman objavljen u BiH, Hrvatskoj i Srbiji tek treba da izađe na njemačkom jeziku

I izdavač u Srbiji (Književna radionica Rašić, 2019) zadržao je na koricama, poput svojih kolega u BiH i Hrvatskoj, etimološki pisan naslov Schindlerov lift. Zastupnici švicarske kompanije nisu se, međutim, zadržali samo na čitanju naslova.

“Vjerujte da mi nije bilo nimalo ugodno dobiti na vrata gomilu prijetećeg papira na njemačkom, poslanog iz Züricha. Bio sam potpuno zatečen”, priča pisac.

A što se navodi u toj hrpi papira, što je točno zasmetalo kompaniji “Schindler”?

“Švicarski proizvođač liftova našao se povrijeđenog ugleda jer sam u metaforičkoj igri lift u tom neboderu nazvao ‘marke Schindler’, te je tako, po toj logici – lift njihove proizvodnje ubio curicu. Kako su rekli, njihov lift nije povezan ni s Holokaustom, niti s bosanskim ratom (?!). Lift u tom neboderu nije, dakako, marke Schindler, i moja se metafora prvenstveno odnosila na Oscara Schindlera i Spielbergov film – ‘Schindlerova lista‘! S obzirom na to da je neboder svjedok ubijanja, itekako je nedostajao jedan Oscar Schindler da pokuša spasiti susjede ‘pogrešnog’ imena. Na drugoj strani, curica je poginula u liftu, marke DAKA, jer nije bilo struje danima (bio je rat) i spletom nesretnih okolnosti igrala se u liftu u trenu kada je napon došao. Njezina smrt nema veze s liftovima kao takvim”, izričit je Cvijetić.

Roman je u Hrvatskoj dobio i nagradu Fric (nazvanu tako po nadimku Miroslava Krleže), koja se dodjeljuje, naglašava pisac, za fikcijsku prozu. To što je u pitanju fikcija za švicarsku firmu nije bilo od značaja.

“Moje mišljenje je da su oni reagirali posve impulzivno, odnosno neka njihova služba koja se bavi marketingom. Prosto je nevjerojatan pokušaj obračuna s metaforom. Zapravo su ušli u područje koje je za kapitalističko poimanje svijeta jasno, no potpuno promašeno sa svake druge strane. Dakako da lift nije fizičko lice i da lift nije ubojica, čije god da je proizvodnje. Švicarska firma bi bila u pravu da ovo nije roman, nego stručna literatura, u kojoj ja, ili bilo tko drugi, objašnjava “tehničke” nedostatke tog i tog lifta. Ovako, zapravo, ulaze u prostor umjetničke slobode. Nije zabranjeno spominjati niti Coca-Colu, niti Mercedes, pa ni reći da je u kavanskoj tuči, recimo, netko udario nekog bocom koka-kole… No, recimo da su stekli pogrešan dojam”, objašnjava, uz ponešto eufemizama, autor romana.

Ali ni njemački izdavač nije sjedio skrštenih ruku. Dogovorili su se s autorom da se ne diže buka u javnosti dok se cijela stvar ne rasplete ili ne dođe do sudskog spora.

– Moj izdavač postupio je vrlo hrabro i vrlo ljudski, i zahvalan sam mu na tome! Stali su u moju zaštitu i angažirali odvjetnike koji su zastupali i njih i mene. Odgovorili su vrlo opširno na njihovu najavu tužbe, i čini se, prilično im jasno predstavili kako stvari stoje. U međuvremenu, švicarska firma se oglasila na odgovor njemačkih odvjetnika i predložila kompromisnu nagodbu koja uključuje nekoliko rečenica na početku romana koja bi otklanjala poveznicu s njihovom firmom. Taj tekst usuglašavaju odvjetnici i vjerojatno će biti obavezan u svim budućim izdanjima, a ona se već naziru – na francuskom, nizozemskom, slovenskom, talijanskom… Ni ja ga još nisam vidio. U svakom slučaju, čak i taj prolog prije Prologa, zapravo će nehotice biti odličan integralni dio romana! – ocjenjuje Cvijetić.

[give_form id=”6365″ show_title=”true” show_goal=”false” show_content=”none” display_style=”reveal” continue_button_title=”Donirajte djecu”]