Sanja Kovačić: POVODOM SVJETSKOG DANA UČITELJA
Sutra, 5. listopada obilježava se Svjetski dan učitelja.
Svoj dan učitelji su dobili zahvaljujući UNESCO-vom proglasu iz 1994. godine, a u spomen na isti datum iz 1966. godine kada je potpisana Preporuka o statusu učitelja. Dan se obilježava u preko stotinjak država svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. Prilika je to da se tog dana pruži podrška nastavnicima i njihovom radu, te naglasi važnost ove profesije za razvoj pojedinca, ali i društva u cijelosti.
Kao osoba s 22 godine staža u učionici i netko tko je nedavno izišao iz učionice želim iskoristiti ovu (svoju) grupu (SP-Prelog, op.ur.) da bih osobno čestitala svim odgajateljima, učiteljima, nastavnicima i profesorima (u oba spola) ovaj njihov dan. Čestitati im na volji, upornosti, izdržljivosti i ustrajnosti u borbi sa svim vjetrenjačama koje ta profesija nosi.
Kako uistinu izgleda nastavnički poziv?
Ako mene pitate, postoje učitelji i učitelji. Dva različita svijeta. Oni koji za svoju profesiju žive 7 dana tjedno, 24 sata dnevno, zanemarujući pritom vrlo često vlastitu obitelj, slobodno vrijeme, vikende i praznike, oni koji osim što odrade svoju satnicu u školu, troše sate i sate pripremajući se kod kuće. Oni koji se stalno educiraju, koji stalno rade nove stvari, na drugačiji način, oni koji nikada nisu zadovoljni onim što su pružili i uvijek traže bolje i drugačije načine rada.
Postoje i oni drugi. Oni koji odrade svoje, sjednu u auto, odu kući i do sutra isključe mozak, kada je škola u pitanju.
Postoji i ona treća, izbalansirana, kategorija, koja je negdje na sredini između ove dvije i koja je po meni najmudrija.
Društvo i učitelji
Ne znam uistinu kako stvari stoje o odnosu društva u Americi, Japanu, Njemačkoj i inim drugim državama prema učiteljima, jer u tim zemljama ne živim, ali znam kakav je stav društva prema učiteljima u Hrvatskoj. Ima onih koji cijene nastavnike. Ima i onih drugih. Oni koji svakodnevno bljuju i pljuju po njima. Ne bih ulazila u dublju analizu toga. Mogla bih, ali neću. Ne isplati se. Čemu se objašnjavati s vjetrenjačama? Svatko vidi svijet svojim očima i svatko, govoreći o drugome, zapravo govori o sebi. Generalno gledajući živimo u društvu u kojem su debilizam, budalaštvo, besramnost i beskrupuloznost na cijeni. U društvu u kojem je šljam najglasniji. Dokaza za to imamo na svakom koraku.
Učiteljske nagrade
Sutra će biti proglašeno 500-tinjak najboljih učitelja u državi. Vjerujem da će ih biti i među našim „priločkim učiteljima“. Njihova imena objavljivati neću. Ne zato što imam nešto protiv tih ljudi, naprotiv, vjerujem da kad saznam imena, njih 90 posto bit će mi poznanici ili kolege. Neću ih objaviti zato jer imam nešto protiv sustava nagrađivanja. Naime, ne znam ni za jednu drugu nagradu u državi koja se dobiva tako što sam sebe moraš za nju predložiti. Smatram to blesavim i degradirajućim. Ima toliko divnih nastavnika koji neće dobiti nagradu zato jer im je ispod časti da sami sebe predlože. Ili ne stignu. Ili im to nije bitno. Ima i onih koji jedva čekaju da se neki natječaj za nagrade raspiše pa da se brže bolje potrude skupiti papire, i „kako Bog da“, možda im se posreći. Nema to veze sa stvarnim životom. Niti su svi nagrađeni loši, niti su svi sjajni. Baš kao i oni koji nisu dobili nagrade.
Svaki odgajatelj, učitelj, nastavnik, profesor, čovjek je od krvi i mesa, sa svojim vrlinama i manama. Među njima ima i dobrih i sjajnih i onih nešto manje dobrih i odličnih. Baš kao i u svim drugim profesijama. Nastavnici djecu uče da svakog čovjeka i svaku profesiju valja cijeniti i poštivati. Zar ne bi onda bilo logično poštivati i nastavničku profesiju? Neka im je sretan Njihov sutrašnji dan!!!
Napisala: Sanja Kovačić
