Što danas građani kažu o Vukovaru?
U to vrijeme u pogonu su radile samo žene.
Dečki su bili na ratištu,tu i tamo koji stariji, koji je bio prestar za borbu.
Sve smo na posao dolazile ranije.
U garderobi se na rešou, kuhala kava.
Sa šalicom kave u ruci, svi smo žurili u jedan kutak gdje je na stoliću bio stari drveni radio kojeg je jedna od nas, donijela od kuće.
U tišini u krug oko stolića čekali smo vijesti u 7. Svaki dan do tada, čekali smo glas Siniše Glavaševića.
On nam je govorio koliko je granata palo na grad, od njega smo čuli kako se drže ranjenici, kako uzvraća obrana.
Danima su vijesti bile loše, ali dok smo čuli njegov glas svima je laknulo. Bio nam je utjeha, poruka da je teško, ali da se grad drži.
Svaka od nas u mislima sa svojima, koji su isto negdje na bojištu dočekivali jutra.
Vjerovali smo da se drže baš kao i Vukovar.
Tog jutra iz Vukovara se nije javio Siniša Glavašević, službeni spiker na radiju, pročitao je vijest da je Vukovar pao. Zanijenile smo od užasa, suze su potekle, neopisiva tuga i tišina.
Polako pognute glave,posramljene što smo na toplom , što imamo toplu kavu, svaka je od nas otišla do svog radnog mjesta i šutke se prihvatile posla.
Proizvodile smo transformatore koji su vraćali struju u mjesta i gradove, gdje bi granata raznijela koju trafostanicu.
Taj dan nije bilo nikakvog žamora među nama, svaka sa svojom tugom, s crnim mislima, suze su tekle cijeli dan, strah za bližnje na fronti paralizirao je i ruke i srce i mozak.
No morali smo dalje, djeca koja su nas doma čekala, stari roditelji od muža na ratištu i vlastiti sami roditelji, nisu nam ostavili vrijeme za tugu.
Održavati privid da je sve u redu, da će se ratnici vratiti živi i zdravi, iako i vijesti često nisu bile dobre.
Tutnjava topova u daljini često nas je budila u noći, trebalo je hrabriti djecu iako si i sam ustrašen.
Danas se sjećamo s ponosom i bolom tog vremena.
Vukovar je bio i ostao simbol ponosa i boli, mnogi nisu preživjeli, a preživjeli su morali napustiti svoj grad.
Nakon toliko proteklih godina, uspomena na Vukovar još je jasna, još se sjećamo boje glasa Siniše Glavaševića, još zazebe oko srca kad se sjetimo toga jutra.
Danas politizirati oko Vukovara, sramota je našeg društva, ne trebaju Vukovaru nove žrtve, pokloniti se može u tišini , odati počast u mislima, podijeliti uspomene sa svojim bližnjima.
Za naše poginule ratnike moramo sačuvati svu slavu i dostojanstvo kojim su se oni žrtvovali.
Danas nam građani Vukovara poručuju da ne dolazimo, prijeti bolest svima i onima koji dolaze i onima koji su tamo.
No opet ne čujemo , kao onda kada su slali poruke da fali deka, da fali hrane, da su borci na izmaku snage, opet i opet ne čujemo.
Da nam je urediti državu, da oni koji vode i vladaju jednom čuju što im poručuju građani, što im poručuju liječnici iz bolnica koji su danas na rubu snaga, isto im fali lijekova, nema dovoljno medicinskih sestara da brinu o bolesnicima.
Na nama tek običnim malim ljudima je da budemo glas razuma,
čuvajmo svoje i tuđe zdravlje i zauvijek pamtimo
ŽRTVU I SLAVU VUKOVARA !
Svaka donirana kuna pomaže izdavanju novog dječjeg zbornika ili slikovnice koje su djeca sama napisala!
[give_form id=”6365″ show_title=”true” show_goal=”false” show_content=”none” display_style=”reveal” continue_button_title=”Donirajte za novu slikovnicu s dječjim radovima”]
