O Bože, upoznao sam ministra gospodarstva iz budućnosti

Izgleda da je izborom Davora Filipovića (da, to je Onaj čije ime ne pamtimo), ne samo zagrebačkog nego sad već i nacionalnog klauna za ministra gospodarstva objašnjeno kako i pametni ljudi mogu imati pamet za štošta, ali ne i za svakodnevne stvari. Okej, priznam da sam pretjerao stavljajući pojam pamet i Davora Filipovića u istu rečenicu no nakon današnjeg doživljaja s jednim intelektualcem prvi koji mi je pao na pamet je naš famozni ministar gospodarstva i njegova zgoda sa semaforom u SAD-u.

Ima li slučajno još netko tko ne zna tu zgodu, evo je ukratko:

Filipović  je, naime, ispričao zašto mu je u Americi bio problem prelazak ceste…

-Kad sam prvi put došao u Ameriku, dobili smo jasnu uputu da se ne smiju kršiti pravila jer se može izgubiti stipendija. Kako je moja stipendija bila 35.000 dolara godišnje, pazio sam na svaki detalj pa i na prelazak ulice. Tako sam jednom 15 – 20 minuta stajao na semaforu, nigdje nije bilo žive duše, dok se nije pojavio jedan čovjek i pritisnuo ono što mi danas imamo i upalilo se zeleno svjetlo. Međutim, 2002. godine nije bilo takvih semafora kod nas u Zagrebu, a ja sam se striktno držao pravila, rekao je Filipović!

E nešto slično sam danas doživio s jednim intelektualcem. Znam da je intelektualac jer je sudionik jednog nacionalnog znanstvenog takmičenja, a evo njegove priče:

Momak stoji pred vratima WC-a i nešto čeka. Konobarica i ja smo ga je uočili no pretpostavili smo da čeka nekog, prijatelja, kolegu, voditelja…da izađe.

I stoji on tako neko vrijeme i počne lagano pocupkivati. Pa da, pomislili smo konobarica i ja, taj netko koga čeka stvarno se baš dugo zadržao na WC-u, sigurno ima problema s probavom. No počeo je on brže pocupkivati i u jednom trenutku priđe konobarici i kaže joj, citiram:

“Oprostite, zašto se ne otvaraju vrata od WC-a?”

I konobarica i ja ga zbunjeno pogledamo ne shvaćajući pitanje. Kako smo pomislili da možda misli na vrata s dijelom gdje je WC školjka odgovorili smo da je možda kabina zauzeta.

“Ne, ne!” – nastavi on, “ne otvaraju se ova glavna vrata za ulazak u cijeli toalet!”

Konobarica i ja se zbunjeno pogledamo i onda konobarica koja je bila bliže vratima napravi nevjerojatan potez; pritisne kvaku! I gle čuda, vrata se otvore!
 

 
“Aha!” – usklikne momak, “ja sam već mislio da ih netko pritiska s druge strane!”

I tada sam se ja sjetio našeg nacionalnog klauna, ministra gospodarstva koji se u dalekoj Americi sreo sa semaforom na dugme u vrijeme dok Hrvati još nisu ni sanjali o tome! Tako vjerojatno ovaj momak ima i kod kuće i u školi vrata za WC koja reguliraju senzori, a mi sirotinja još imamo vrata na kvaku!

Postalo je očito, vrata za WC su jasan pokazatelj klasne, znanstvene i tehnološke podijeljenosti u Hrvata! A tek kako se sudbina poigrala s nesretnim momkom; od 200 ljudi baš nitko da u tom periodu izađe iz WC-a i otvori mu vrata! Filipović je barem imao sreću da je došao čovjek koji je pritisnuo dugme na semaforu!

A zamislite tek što se momku moglo dogoditi da konobarica nije u zadnji čas pritisnula kvaku!
 

*********************************INTERMEZZO**********************************