SDMSH: Ne pristajemo na Zakon o osobnoj asistenciji pun ograničenja s namjerom štednje u državnom proračunu a na štetu osoba s invaliditetom

Osim što godinama čekamo da se ovaj Zakon pokrene kao sustavna usluga i upozoravamo na brojne probleme koje imamo kroz projektno/programsko pružanje ove usluge, a i kao aktivni sudionici u izradi Zakona zgroženi smo činjenicom da se naši prijedlozi nisu uvažili, da nam se kontinuirano ponavljalo da neke stvari nisu moguće, a da smo konačan nacrt prijedloga Zakona vidjeli tek kada je osvanuo u e- savjetovanju. Ovakav način „partnerskog odnosa“ pokazao nam je kako država predstavnike osoba s invaliditetom uključuje u radne skupine samo da bi zadovoljila formu a ne da bi poslušala konstruktivne prijedloge od onih koji žive taj invaliditet.

Savez društava multiple skleroze Hrvatske zajedno sa svojom 21 udrugom članicom smatra ovakav prijedlog Zakona apsolutno neprihvatljivim. Prvenstveno upozoravali smo da ne možemo život osobe s invaliditetom staviti u stroge okvire već da je potrebna individualna procjena potreba, a dobili smo ograničenja broja sati usluga ovisno o tome živi li osoba sama, je li zaposlena ili ne, a da se uopće nije razmišljalo u kakvim uvjetima i u kakvim obiteljima ta osoba živi i može li joj ta obitelj pružiti potrebnu podršku. S druge strane, dok nemamo druge usluge sustavno riješene kao što je radni asistent i odmor od skrbi pitamo se zašto si pojedinci uzimaju za pravo da ih spominju uopće kao postojeću uslugu.

U kontekstu ovog Zakona Savez društava multiple skleroze Hrvatske i naše 21 udruge članice zalaže se:

1. Da maksimalan broj sati usluge bude 24 sata dnevno onima kojima je stvarno potrebno, a da se 16 sati usluge individualno procjeni sukladno uvjetima u kojima osoba s invaliditetom živi i ima li članove obitelji koji joj stvarno mogu pružiti potrebnu podršku (npr. osoba s invaliditetom koja živi sa svojim roditeljima koji su stari i nemoćni i/ili s maloljetnim djetetom ne može biti isključiva za ovu uslugu) Naglašavamo da se broj sati usluge treba određivati individualno prema potrebama svakog pojedinca, a ne stavljati u okvire 4/8/16 sati.
2. Da se osobna asistencija sukladno potrebama korisnika ne ograničava na granice Republike Hrvatske
3. Da ne postoje nikakvi imovinski i/ili dohodovni cenzusi korisnika niti članova njegove obitelji za plaćanje usluge osobne asistencije niti obveza za djelomično plaćanje usluge. Napravio se iskorak s ukidanjem imovinskog i dohodovnog cenzusa za dobivanje osobne invalidnine, no stavljanjem ovakvih kriterija otišli smo tri koraka unatrag.
4. Da osim žurnog postupka dobivanja rješenja na pravo o usluzi osobne asistencije i postupak vještačenja od strane Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom bude žuran. Već sada mnoge osobe s invaliditetom nisu ostvarile različita prava iz sustava zbog tromosti i sporosti navedenog tijela, te čekaju vještačenje minimalno 6 mjeseci. Također, potrebno je omogućiti osobama s invaliditetom da u postupku prava imaju pravo zatražiti ponovno vještačenje iako imaju nalaz i mišljenje od strane navedenog tijela s obzirom na promjene u svom zdravstvenom stanju i specifičnosti usluge za koju se isto traži.
5. Da se uvede maksimalni rok od predaje zahtjeva u kojem je Zavod dužan ispostaviti rješenje, te u slučaju nepoštivanja istog da se uvedu sankcije i/ili kaznene odredbe za Zavod. Ukoliko postoje kaznene odredbe za pružatelje usluga i korisnike usluga, moraju postojati i za Zavod koji izdaje rješenje.
6. Da se jasno uvedu odredbe da osoba s invaliditetom po odbijanju zahtjeva može u razumnom roku ponovno predati zahtjev. Kod osoba s multiplom sklerozom stanje se nažalost na gore može promijeniti od danas do sutra.
7. Da je terenski obilazak komisije za procjenu potrebe korisnika za uslugom osobne asistencije obvezan, jer se samo na taj način može utvrditi činjenično stanje, stvarne potrebe i uvjeti u kojima osoba živi.
8. Da pomoć u kući koju osobe s invaliditetom koriste ne bude isključujuća u slučaju ostvarivanja prava na uslugu osobne asistencije, s obzirom da usluga pomoći u kući ne može zamijeniti osobnog asistenta niti ono što bi on trebao biti- podrška za uključivanje u život zajednice.
9. Da liječenje i/ili rehabilitacija ne bude isključujući uvjet za ostvarivanje prava na uslugu osobne asistencije, već da se gleda individualna potreba korisnika. Neki korisnici žive sami i potrebno im je da i dok su na liječenju ili rehabilitaciji u određenim obimu koriste ovu uslugu (da mu osobni asistent može oprati i zamijeniti odjeću, da može s njim prošetati dok je na rehabilitaciji i/ili liječenju i sl.). S druge strane, moramo štititi i radno pravni status samih osobnih asistenata u takvim slučajevima na koje sami ne mogu utjecati. Potencijalno rješenje, koje smo koristili i sada u projektno/programskom pružanju ove usluge je da osobni asistenti za to vrijeme koriste godišnji odmor ili plaćeni dopust (za one koji ne ostvaruju pravo na godišnji odmor).
10. Da status roditelja njegovatelja/njegovatelja člana obitelji ne bude isključujući za ostvarivanje prava na uslugu osobne asistencije, sve dok ne uredimo potrebne usluge u zajednici kao što je npr. odmor od skrbi – u ovom kontekstu ponovno zahtijevamo individualnu procjenu i pružanje minimalno 4 sata usluge onima kojima je to sukladno procjeni potrebno.
11. Što se tiče uvjeta za osobne asistente, svakako se slažemo da je potrebna neka vrsta edukacije, no ono što sada imamo jest da postoje formalni programi osposobljavanja za osobnog asistenta kod nekih učilišta, ali on definitivno traje predugo i pitamo se kada ćemo sve potencijalne i postojeće asistente osposobiti kroz ovaj način. Također, uvjet da bi se upisao formalni program osposobljavanja za osobnog asistenta je minimalno završena srednja stručna sprema, dok u nacrtu prijedloga Zakona stoji da osobni asistent može biti osoba s formalnim programom osposobljavanja i završenom osnovnom školom i tečajem njegovatelja. Pitamo se kod ove odredbe čemu tečaj njegovatelja i formalni program osposobljavanja za osobnog asistenta. Smatramo da pružatelji usluge moraju educirati o vrsti invaliditeta prije samog zapošljavanja svakog osobnog asistenta. Sada već imamo kronični nedostatak radne snage na postojećih 2300 korisnika, pitamo se kako ćemo osigurati radnu snagu za predviđenih preko 13000 korisnika. A postavljamo i upit, tko će plaćati visoke cijene tog osposobljavanja i kako će to utjecati na već spomenuti nedostatak kadrova za pružanje ove usluge.
12. Da pružatelji usluge imaju iskustva u pružanju socijalnih usluga i poznaju koncept neovisnog življenja no da ne moraju potrošiti niz financijskih sredstava za ishodovanje rješenja o ispunjavanju mjerila za pružanje usluge osobne asistencije koja uopće ne prati svrhu usluge osobne asistencije. Zadovoljiti prostorne kapacitete kod pružatelja usluge za pružanje usluge u domu korisnika nema nikakvog smisla. Predlažemo i adekvatan rok u kojem pružatelji usluga moraju ishoditi navedeno rješenje za one pružatelje usluga koju tu uslugu pružaju godinama kroz projektno/programsko financiranje.
13. Da produljenje rješenja o ispunjavanju mjerila za pružanje usluge osobne asistencije pružatelji usluga dobivaju automatizmom, a ne da isto moraju produljivati svake tri godine, s obzirom da je nacrt prijedloga Zakona predvidio kontrolu pružatelja usluge jednom godišnje.
14. Da se u odredbe plaćanja po povlaštenim uvjetima doda i da su pružatelji usluga osobne asistencije izjednačeni s kućanstvima u plaćanju cijene po povlaštenim uvjetima osim navedenog i za plaćanje cijene energenata (struja i plin)
15. Sukladno ovom Zakonu napraviti potrebne promjene i u Zakonu o socijalnoj skrbi vezano uz odredbe voditelja u organizacijskoj jedinici pružatelja usluge, koji definitivno ne može biti podređen uvjetima isključivo ustanovama.

Iako ima još niz nejasno definiranih odredbi u nacrtu prijedloga Zakona iste ćemo sve detaljno postaviti i u e- savjetovanje. Također, jasno nam je da sam Zakon ne može definirati sve već da će se definirati u podzakonskim aktima, stoga zahtijevamo da se kod kreiranja Pravilnika uključi partnerski predstavnike osoba s invaliditetom ali i da se on donese paralelno sa Zakonom kako bi udruge kao pružatelji ove usluge mogle osigurati nesmetan kontinuitet ove usluge i prelazak s projektno/programskog financiranja na Zakon. Cijena usluge po satu rada osobnog asistenta također se mora donositi sukladno realnim potrebama, a ne dozvoljenom „prostoru“ u državnom proračunu. Nećemo dozvoliti uvođenje ograničenja i ne pristajemo na štednje u državnom proračunu ponovno na štetu osoba s invaliditetom.

Savez društava multiple skleroze Hrvatske

Društvo multiple skleroze Zagrebačke županije

Društvo multiple skleroze Grada Zagreba

Društvo oboljelih od multiple skleroze Sisačko moslavačke županije

Društvo multiple skleroze Krapinsko zagorske županije

Društvo multiple skleroze Karlovačke županije

Društvo multiple skleroze Primorsko goranske županije

Društvo multiple skleroze Istarske županije

Društvo multiple skleroze Ličko senjske županije

Društvo multiple skleroze Splitsko dalmatinske županije

Društvo multiple skleroze Vukovarsko srijemske županije

Društvo multiple skleroze Požeško slavonske županije

Društvo multiple skleroze Šibensko kninske županije

Društvo multiple skleroze Dubrovačko neretvanske županije

Društvo oboljelih od multiple skleroze Zadarske županije

Društvo multiple skleroze Varaždinske županije

Društvo multiple skleroze Koprivničko križevačke županije

Društvo multiple skleroze Međimurske županije

Društvo multiple skleroze Bjelovarsko bilogorske županije

Društvo multiple skleroze Virovitičko podravske županije

Društvo multiple skleroze Osječko baranjske županije

Društvo multiple skleroze Brodsko posavske županije

*********************************INTERMEZZO**********************************