Tješila uplakanog prvašića pa zaradila negativnu ocjenu savjetnice Agencije za odgoj i obrazovanje
Učiteljica u osnovnoj školi u okolici Zagreba odlučila je napustiti posao nakon što je savjetnica Agencije za odgoj i obrazovanje ocijenila da je poremetila nastavni proces jer je dijelila radne bilježnice mimo plana. Prenosimu njenu priču s FaceBooka, a ova objava je u kategoriji Sumrak Hrvatske ne zbog nje nego, naravno, zbog države!
A sad adio…
Učiteljica je podijelila radne bilježnice za vrijeme sata te time poremetila nastavni proces. Tim je biranim riječima osoba zadužena za napredovanje učitelja ocijenila moj rad.
Znala sam tada da je nešto duboko trulo u državi Hrvatskoj i da ću se boriti, ali nisam znala kako. Daleko od toga da moj ego ne može podnijeti kritiku, ali ono što je savjetnica vidjela kao poremećaj nastavnog procesa za mene je bila potpuno razumna, ljudska i empatična reakcija. Pedagoški opravdana, ako ćemo se razmetati stručnim terminima. Tim više su me njezine riječi duboko šokirale. Svako dijete zaslužuje barem jednu odraslu osobu koja će vjerovati u njega… I jednu koja će mu obrisati suze. Tko je ikada pretvorio dječje suze u smijeh zna o čemu pričam. Al ne znaju neki, šta mi znamo…
Bilo je to početkom ove školske godine trinaesti dan nastave prvoga razreda. A bilo je ovako… Jedan učenik, strani državljanin, zbunjen i uplašen počeo je plakati usred sata. Teško mu je i ništa ne razumije. Ne osvrćući se uopće na komisiju koja baš taj sat promatra moj rad ne bi li me ocijenila, prekinula sam sve, došla do djeteta, čučnula, zagrlila, pitala ga u čemu je problem, iako sam znala da mi ne zna reći. Predložila sam da baš on podijeli radne bilježnice ostaloj djeci. Čitala sam mu imena, a on je nosio bilježnicu od djeteta do djeteta. I pogodio je svakoga. Sunce je zasjalo, suze su nestale, đaci zapljeskali. Neki žive sto života i ne dožive takvu sreću, a ja skoro svaki dan.
A poslije sata … čula sam svoje. I dok je pričala, a kasnije se i pismeno očitovala o tome kako sam poremetila nastavni proces… ja sam gledala taj duboki ponor poremećaja znajući da se boriti, baš kao i ploviti mora. Ali kako da se borim kad sustav ne mogu promijeniti, a ne mogu ni sebe – jer ja bih opet i opet poremetila nastavni proces ako moram birati između procesa i djeteta. Pa da ja više ne remetim, teška srca, ali s vjerom u sebe i nekoga tko od gore vidi sve odlučila sam otići s osmjehom.
Svoje mjesto prepuštam nekome tko će s novom snagom i energijom nastaviti tamo gdje sam ja stala, a ja ću svoju snagu, znanje, energiju i vjeru i dalje ulagati u školski sustav – radeći na stvaranju i promociji kvalitetnih udžbenika i materijala koji će unaprjeđivati nastavni proces. Da ga ja ne remetim.
Nisam otišla odmah, čekala sam da me prođe, da se ohladim, da rana zacijeli, da ih naučim abecedu. Jer jednostavno nisam mogla pojmiti da nakon petnaest godina vrijednog i predanog rada u školi odem tužna i bez osmijeha.
Jučer smo u 1.b imali Abeceda party – jer smo naučili cijelu abecedu. Na posao sam išla s dvije disco kugle i zvučnikom, donijela sam tanjure, čaše, sokove, kokice. Pripremila sam im švedski stol. Pjevali smo i plesali, malo plakali. Kakav je to poremećaj nastavnog procesa bio. Tektonski.
Od prvog do zadnjeg dana moga rada u školi učenicima sam davala sebe, ali morala sam otići da ne izgubim – sebe. Dobili su mladu prekrasnu učiteljicu kojoj mogu poželjeti da remeti proces onako kako sam ga ja remetila jer u moj život sreću je unosio baš svaki taj poremećeni dan.
*********************************INTERMEZZO**********************************
