Pismo srpske učiteljice koje vrijedi pročitati i nama

Nakon nasilno prekinute školske godine i tri mjeseca šutnje, pred sam početak nove školske godine pojavile su se famozne Smjernice Ministarstva prosvjete koje bi učiteljski svijet trebale uputiti na čemu treba više raditi. Smjernice su besmislene i pokazuju da ih je na brzinu izradio netko tko nikada nije radio u školi, niti se njome bavio, barem kroz literaturu. I inzistiraju na pozitivnim aspektima ponašanja u društvu i civiliziranom odnosu prema stvarnosti (da ne nabrajam u detalje). No, na samom početku tog akta stoji rečenica da su za provođenje svijetlih misli Ministarstva odgovorni ravnatelji škola, stručni suradnici, učitelji i roditelji. Dakle, svi osim već spomenutog Ministarstva i države koju to isto Ministarstvo predstavlja. Osim toga, škole su dobile i jednog policajca za kojeg nije sasvim jasno čemu bi točno trebao služiti.
 

 
Na ovaj način država je poslala jasnu sliku i učiteljima, i djeci, i roditeljima: mi smo s vama završili i ovako će vam život izgledati. Bezumni poredak plus predstavnik sile koja bi po svemu sudeći trebala zaštititi djecu od tog poretka i sustava koji ne postoji, a ne djecu od nasilja. U liberalnijoj interpretaciji, poruka je sljedeća: nemamo pojma o školi, ali evo policajca da vas podsjeti da budete mirni.

Anketa mi je pomogla da zajedno sagledamo što vole na nastavi i odmoru, a što im smeta i što podržavaju u druženju s vršnjacima, a što smatraju neprihvatljivim i lošim. U razredu vole mir i rad, profesore koji su im spremni objasniti nepoznato, ne vole puno pisati, ali žele biti aktivno uključeni. Na odmoru im smeta pretjerana buka, guranje, vrištanje, bacanje hrane i drugih predmeta, a vole pričati, šaliti se i smijati se. U druženju preziru svađe, dvoličnost, ogovaranje, vrijeđanje, izbjegavanje i isključivanje iz društva te ružno ponašanje bez pardona (ovo posebno ističem jer je to, čini mi se, bit svega). Hvale pomoć, solidarnost i potporu, odanost, odanost, povjerenje, ljubavne šale, veselje i smijeh, međusobne pohvale, aktivan odnos prema usamljenima i izostavljenima iz društva.

Oduševljena sam njihovim odgovorima, zreli su i pametni, obrazovani i naučeni što je dobro. Iako se može reći da su djeca svjesno napisala ono što želim čuti, za što znaju da je prihvatljivo, ipak vjerujem da znaju sve. Oni su jasno razgraničeni. Tko ih je tome naučio? Roditelji i škola. Nitko drugi. Oni koje Ministarstvo imenuje kao odgovorne. I već jesu.

Malo nakon početnog entuzijazma, postajem istinski iznenađena stvarnošću. Kako je moguće da djeca sve to znaju, a da se u svakodnevnom školskom životu ponašaju vrlo često sasvim drugačije. Ili su zlotvori, ili šute, trpe i skrivaju se.

Pa, zbrojimo faktore jednostavne jednadžbe. Pođimo od stare izreke da dijete obrazuje cijelo selo. Što je apsolutno točno. Jednu stranu sela čine djeca, njihovi učitelji i škola, a drugu ostatak društva. Pa taj ostatak društva svakodnevno baca salve kazetnog streljiva mentalno radioaktivnog sadržaja na našu djecu i poništava sve što u njima postoji.

Djeca nemaju jutarnje predstave niti bilo kakve dječje predstave
Jer od ranog jutra do kasne večeri u studijima sjede politički aktivisti, ratni huškači, osuđeni ratni zločinci i primitivne polugole voditeljice. Prikazuju se inserti iz trivijalizirane Skupštine ili debatne emisije sa salvama uvreda, ponižavanja i šokantno neprimjerenog ponašanja. Televizijski urednici vitlaju pištoljima ili promoviraju znanstvene projekte, upravljaju dronovima i okupljaju elitu u višemjesečnom getu reality showa.

Djeca ne putuju.
Ne idu na odmor, na izlete s roditeljima ili u školu. Samo mali broj njih, čak i mali broj njihovih roditelja, bili su u inozemstvu. Oni nemaju mogućnost bilo kakve usporedbe naše stvarnosti sa stvarnošću nekih drugih ljudi. Previše su siromašni da bi si priuštili bilo kakvo kretanje. Ali svaki dan slušaju kako nam oni tamo, neki drugi narodi, zavide.

Djeca ne idu na sport.
Jer i to košta. Roditelji skupo plaćaju svaku aktivnost ove vrste, kako novcem tako i osobnim angažmanom. Nekad i preko granica mogućnosti, a u nadi da će dijete uspjeti i biti prodano u sportsko ropstvo, te se spasiti od ove bijede.

Djeca nemaju sekcije niti školske aktivnosti
I lako bi mogli stvoriti zajednicu. Oni bez roditelja ne smiju ni u park, a kamoli na kamp. U parkovima su roditelji čuvari opstanka svog djeteta jer se tamo druže oni koji bi mu mogli nauditi. Ne mogu plaćati dječje kampove. Tako se djeci oduzima ono što je njihova priroda, a to je sloboda. Sloboda organiziranja i druženja u igri vršnjaka. Bez sudjelovanja roditelja, što je često kontraproduktivno.

Djeca ne uče sama
Ne crtaju sami. Tehničke konstrukcije ne izrađuju sami. Jer školski programi su takvi da ne mogu sve sami postići. Djeca imaju sedam sati svaki dan u osnovnoj školi. Nakon toga ih čeka zadaća i hrpe činjenica. Kad Ministarstvo kaže: prilagodite nastavu interesima učenika, to je vrhunac licemjerja. Jer svaki profesor i roditelj zna da tu istu djecu čeka matura za koju je potrebno znati hrpu činjenica. I zato roditelj, iscrpljen i na rubu, do ponoći slika mrtvu prirodu, ili reže šperploču tupom pilom, ili rješava zadatke iz matematike, ili zove prijatelja koji zna njemački da mu pomogne prevesti tekst. Ili platiti sve. Ako bude novca. A onda se djeca, nošena tom stihijom, često niti ne trude najbolje.

Djeca nemaju roditelje
Zato što su njihovi roditelji robovi sustava u kojem moraju raditi dvanaest sati, dva posla, i radnim danom i vikendom. Nema razgovora ni zajedničkog ručka. Nema druženja s prijateljima. Nema izleta, odlazaka u kino ili na sladoled. Nema hodanja. Bez jutarnjeg maženja i istezanja nedjeljom. Nema zajedničkog uređenja kuće i dvorišta. Ozbiljno. Nema radosti u naša četiri zida. Nema sigurnosti.

Djeca nemaju istine
Oni nemaju pravde. Nemaju ni osjećaja što je istina i pravda. Jer gledaju i znaju da najveći kriminalci, bahati vozači, narkodileri, nasilnici i nasilnici prolaze nekažnjeno. Oni znaju da moć, politička ili stranačka, obavlja posao. Znaju da žive u doba nečasti i pljačke jer im roditelji dolaze kući ojađeni i očajni, ljuti i shrvani, fizički i psihički. Ali ti isti roditelji šute. Mire se sa sudbinom. Ili pobjeći. Bježe u drugi svijet, gdje će također biti robovi, ali za više novca.

Djeca nemaju budućnost
Završena škola im ne jamči budućnost. Dobar odgoj im ne jamči uspjeh u društvu. Dobri maniri prijete da budu ismijani. Odijevanje prikladno situaciji postaje iznimka.

I zato…djeca postaju ništa više od sitniša u političkim kampanjama i vječne krivnje za svoje roditelje koji im ne mogu pružiti ništa od onoga što ih kod kuće uče, niti ono što bi im po pravu pripadalo. dijete. Tako postajemo društvo s namjerno slijepim Ministarstvom i s roditeljima koji se srame svoje nemoći. I učitelji koji ne znaju odakle krenuti.

Jer…što mi, kao učitelju, vrijedi objašnjavati svojoj djeci koje su to pozitivne vrijednosti. Oni to znaju. Oni razumiju. Ista ta djeca iz moje učionice nalijeću na baraž izmještenog i izopačenog društva. Kasetna bomba gluposti, prostakluka i poštenog ludila eksplodira oko njih i trajno ostaje u njima. Reže im moral i truje duše, obesmišljava ih i svodi na statistiku.

Autor: Biljana Vasić, učiteljica OŠ “Nata Jeličić” iz Šapca
 

*********************************INTERMEZZO**********************************