Izazovi hrvatskog radnika: ksenofobija ili nepravda?

U Hrvatskoj paradoks situacije na tržištu rada postaje sve izraženiji kako se broj stranih radnika iz zemalja poput Indije, Nepala i Filipina koji dolaze u potrazi za poslom u zemlji sve više povećava. Istovremeno, hrvatski radnici, suočeni s niskim plaćama i općom korumpiranošću u društvu, sve češće odlaze trbuhom za kruhom u druge zemlje. Ovaj fenomen otvara raspravu o socijalnoj pravdi i diskriminaciji na tržištu rada.

Jedna od ključnih razlika između stranih radnika koji dolaze u Hrvatsku i domaćih radnika koji odlaze u inozemstvo je pristup osnovnim životnim potrebama. Strani radnici koji dolaze u Hrvatsku često dobivaju plaćeni smještaj, tople obroke i pokrivene režijske troškove kao dio radnog aranžmana. S druge strane, hrvatski radnici koji odlaze izvan zemlje često su suočeni sami s izazovom pronalaska i financiranja smještaja, prehrane i ostalih osnovnih potreba.

Ova situacija postavlja domaće radnike u nepovoljan položaj koji se često percipira kao zapravo obrnuta diskriminacija. Uzrok ovog problema leži u nedostatku pristojnih plaća i uvjeta rada za domaće radnike u Hrvatskoj. Prije nekoliko godina, poslodavci nisu bili voljni ponuditi pristojne plaće radnicima, što je rezultiralo iseljavanjem kvalificirane i obrazovane radne snage. Iako su poslodavci sada suočeni s većim troškovima za strane radnike, uključujući smještaj, prehranu i režije, te troškove obrazovanja i stručnog usavršavanja, još uvijek ne pokazuju spremnost podići plaće domaćim radnicima od koje si oni sami plaćaju režije, namirnice za vrijeme kad nisu na poslu, pranje rublja itd.

Sad, u predizborno doba HDZ se hvali s brojkom preko 200,000 zaposlenih zanemarujući usporedbu s brojkom iseljenih da bi se ovi uvezli. Nisu ti uvezeni krivi što im se pružila prilika da dođu iako većina nije stručna ni kvalificirana radna snaga i iako su različitih higijenskih i radnih navika, iako često imaju svoju verziju toga kad počinje smjena, a kad se počinje raditi. I poslodavci i političari vrište da strane radnike treba integrirati u društvo no upravo potezi poslodavaca i političara tjeraju domicilno stanovništvo u geto.

Nisu oni krivi što sad ona 60-godišnja radnica pred mirovinom mora na tečaj engleskog (novi trošak za firmu) kako bi mogla komunicirati s njima, nisu ni oni krivi što ne znaju hrvatski jezik, hrvatske zakone, (i organiziranje ovog tečaja novi trošak za firmu koji nekad nije postojao) ponovimo oni su samo ljudi koji su u potrazi za boljim životom. Krivci su poslodavci koji su domaću radnu snagu doveli u poziciju da su diskriminirani u svojoj državi, a što je poslodavcima omogućila i ova vlada zaokupljena više bogaćenjem ministara nego borbom za građane Republike Hrvatske.

Dodatni izazov predstavlja medijsko izvještavanje o ovom problemu. Novinari se suočavaju s pritiskom da stvaraju pozitivne, gotovo utopijske priče o stranim radnicima, inače se proglašavaju ksenofobima i kritikama ako ističu nepravdu koja se događa domaćim radnicima. Ova situacija stvara dodatne prepreke u borbi za socijalnu pravdu i jednakost na tržištu rada.

Važno je istaknuti da problem nije u stranim radnicima koji dolaze u Hrvatsku u potrazi za boljim životom. Oni su, poput domaćih radnika koji odlaze u inozemstvo, motivirani ekonomskim faktorima i željom za boljim životom. Ono što je problematično jest nedostatak volje poslodavaca i sustava da osiguraju pravedne uvjete rada i plaće za sve radnike, bez obzira na njihovo porijeklo.

U svjetlu nedavnih zahtjeva stranih radnika za većim plaćama, kao što je primjerice situacija gdje radnik iz Nepala traži plaću od 1000 eura, postaje jasno da domaći radnici još uvijek nisu postigli istu razinu priznanja i poštovanja od strane poslodavaca. Ova nejednakost u tretmanu radnika postavlja izazove ne samo za domaće radnike, već i za društvo u cjelini.

Ključno je da se adresiraju strukturni problemi koji stoje iza ove nejednakosti na tržištu rada. To uključuje potrebu za pravednim plaćama, jednakim uvjetima rada i zaštitom radničkih prava za sve radnike, bez obzira na njihovo porijeklo ili nacionalnost. Samo kroz zajednički napor poslodavaca, sindikata, vlade i civilnog društva može se osigurati pravednije i inkluzivnije tržište rada u Hrvatskoj.

I ponavljam, nije ovo članak protiv stranih radnika, nisu oni krivi što nehotice dovode hrvatske građane u podčinjen položaj, ovo je članak da se iskoriste ovi izbori i kazne oni koji su nas u ovakvu situaciju doveli, da smo stranci na svome!

Nekad se vrli poduzetnici govorili “V koji god grm vritnem, 10 radnika bu iskočilo!” Došlo je vrijeme da kažemo “V koji god grm vritnem, 10 političara bu iskočilo + još 10 managera”.

*********************************INTERMEZZO**********************************