Šepavi starček i šlampavi striček, dva konobarska asa

U malom mjestu negdje u unutrašnjosti, živjela su dvojica konobara na pragu mirovine, Kiki i Miki, obojica u kasnim šezdesetima. Radili su u dva restorana. U “Donjem domu” (kako su sami zvali taj restoran) služili su doručke i večere, a u “Gornjem domu” su posluživani ručkovi. Njihova svakodnevna rutina bila je iscrpljujuća, ali su je obavljali s dozom humora i nostalgije.

Kiki je bio nizak i krupan, s povremenim osmijehom na licu, dok je Miki  bio isto nizak, samo još malo krupniji, uvijek s osmijehom na licu. Njih dvojica su činili nesvakidašnji par. Ustajali su ponekad i na lijevu nogu samo da se  pobrinu za ručkove, a onda zagrijani samo bi nastavili posluživati večeru.

Njihov radni dan bio je dug i naporan. Gosti su dolazili i odlazili, a naši junaci su uvijek bili u pokretu. Osim što su posluživali obroke, često su bili zaduženi za organizaciju raznih događaja – komentiranje izvedenih radova, analizu kratkoročnih i dugoročnih planova iz njihovog kuta, kritiziranje novih kadrova… Sve te događaje odrađivali su besplatno jer su to bila “posebna zaduženja” koja su im pripadala s obzirom na staž i godine.

Dok su se drugi konobari u okolnim objektima  trudili prodati što više kako bi zaradili bonus na prodaju, Kiki i Miki su dobivali sve one poslove koji se nisu naplaćivali pa nije niti moglo biti bonusa, jer je sve bilo plaćeno unaprijed. Bili su već poznati po tome što su izigravali domara, organizatora i zabavljača, a sve to bez dodatne naknade. Unatoč tome, nisu se žalili. Radili su posao jer su ga voljeli, ali i zato što su znali da su oni ti koji drže ta dva restorana na nogama.

Jedne večeri, dok su sjedili u praznom restoranu  nakon napornog dana, prisjećali su se starih vremena.

“Sjećaš li se, Kiki, kad smo počeli raditi?” upita Miki s osmijehom.

“Sjećam se, kao da je jučer bilo,” odgovori Kiki, protežući leđa koja su ga boljela. “Bili smo pravi konobari tada, znaš? Posao je bio organiziran, a nas su cijenili.”

“E, a sada… Sad radimo sve i svašta. Nema više pravih konobara, sve neki mladići i djevojke što samo gledaju u mobitele i stalno kasne  na posao,” doda Miki, sjetno gledajući u prazno.

“Nema veze, Miki. Još malo pa ćemo u mirovinu. Onda će oni morati preuzeti sve ove ‘posebne zadatke’.”

Obojica su se nasmijali. Unatoč svim poteškoćama, pronašli su humor u svom svakodnevnom životu. Znali su da su nezamjenjivi i ponosili su se time. Njihova posvećenost i predanost bili su inspiracija svima oko njih, čak i ako to nije uvijek bilo očito.

Tako su Kiki i Miki nastavili svoj posao, čekajući dan kada će konačno moći uživati u zasluženoj mirovini. A do tada, nastavili su raditi s osmijehom, šepajući, šlampavi i možda malo gluhi, ali uvijek spremni za novu avanturu.

*********************************INTERMEZZO**********************************