Gradonačelnik Jozo i Zakon o onome što se smije

Bio jednom jedan grad u kojem je sve bilo naopako. Naime, gradom su vladali nepismeni političari. Izbori su bili pravi spektakl – ljudi su dolazili u narodnim nošnjama, igrali kolo, a glasački listići su više ličili na šarene salvete nego na ozbiljne dokumente.

Jedan od tih političara bio je i Jozo. Jozo je imao samo jedan razred srednje škole, a i taj s dva popravna. Kad je prvi put izabran, jedva je potpisao svoje ime. Grad je bio ponosan na Jozu jer je “narodni čovjek”, kako su ga zvali. Jozo je volio govoriti na televiziji, ali nije znao čitati govore koje su mu drugi pisali, pa bi uvijek improvizirao.

Jednom je Jozo odlučio napisati novi zakon. Sjeo je za svoj veliki drveni stol, uzeo olovku i papir i počeo. “Zakonom je zabranjeno…” pisao je Jozo, ali je stao. Nije znao kako se piše “zabranjeno”. Nije znao ni gdje ide “i” ili “je”. Na kraju je zakon izgledao ovako: “Zakonom je… ne smije… ono što se ne smije.”

Građani su se smijali, ali zakon je stupio na snagu jer su svi drugi političari bili isto tako nepismeni i nisu shvatili da nešto nije u redu.

Jednog dana, Jozo je odlučio održati veliki govor. “Dragi građani,” počeo je, “uveli smo novi zakon koji će vam olakšati život. Od sada je zabranjeno ono što se ne smije, a dozvoljeno je ono što se smije!” Narod je pljeskao, ali nitko nije znao što to znači. I tako su svi nastavili raditi ono što su uvijek radili.

Nepismeni političari su često donosili zakone koje nitko nije mogao razumjeti, ali narod se naviknuo. Tako je jednom gradonačelnik Jure predložio zakon o poljoprivredi. “Dragi moji,” rekao je Jure, “od danas ćemo saditi pšenicu samo na brdima, jer je tamo bliže suncu.” Poljoprivrednici su bili zbunjeni, ali su poslušali dragog vođu jer on valjda kao političar zna najbolje. Plodna zemlja u ravnicama pretvorila se u šikare.

Jednog dana, stigao je u grad pismeni inspektor iz glavnog grada. “Ovi zakoni nemaju smisla!” rekao je inspektor, čitajući Jozićev zakon. “Kako uopće vodite ovaj grad?” Jozo je ponosno odgovorio: “Vodimo ga srcem, ne slovima!”

I tako je grad nastavio živjeti po svojim pravilima, gdje se sve rješavalo improvizacijom i smijehom. Jer, na kraju krajeva, tko treba pismenost kad imaš toliko veselja i dobrih namjera?

*********************************INTERMEZZO**********************************