Kad šaljiva djevojčica sredi iskusnog konobara

U srcu jednog malog međimurskog mjesta, u restoranu nazovimo ga “Kod veselog konobara”, smjestio se pravi međunarodni mravinjak turista. Svakoga dana, restoran je bio preplavljen veselim i gladnim gostima iz Poljske, Češke, Slovačke, Austrije i Njemačke, a konobar Gorkić, iskusni konobar s preko trideset godina staža, već je bio pravi poliglot, ili je barem tako mislio.

Dakle jučer, za vrijeme večere dok je Gorkić upravo  pripremao narudžbu za stol broj 8 prisjećajući se kako se  na češkom kaže “mlijeko”, mala djevojčica dođe do šanka. Njene plave kovrče skakutale su kako je koračala prema Gorkiću, očito s nekom važnom misijom.

Gorkić je, primijetivši je, stao s trenutnim poslom i odlučio preduhitriti je. “Can I help you?”, reče veselo na engleskom, s osmijehom koji je trebao reći: “Ja sam tu da pomognem.”

Djevojčica ga pogleda zbunjeno, pa je Gorkić odmah prešao na češki: “Prosím??”

Ali ni to nije upalilo. Djevojčica je i dalje stajala, gledajući ga svojim velikim očima. Gorkić pokuša još jednom, sada na slovačkom: “Môžem pomôcť?!”

Kada je i taj pokušaj završio bez odgovora, Gorkić se malo namrštio, ali nije odustajao. “Bitte?” reče sada na njemačkom.

Djevojčica je samo trepnula. Gorkić, sad već pomalo očajan, pokuša na austrijskom njemačkom dijalektu: “Was möchtest du?”

Međutim, ni to nije bilo to. Ostao je još poljski, ako se dobro sjeća kaže se nešto kao: “Proszę?” Nema odgovora, samo nijemi prodorni pogled djevojčice. Gorkić, sav iscrpljen od lingvističkih vratolomija, pogleda djevojčicu i uzdahne: “Ne znam više jezika niti na kojem da te pitam!”

Djevojčica, koja je do tada izgledala kao da je izgubljena u prijevodu, najednom razvije šeretski osmijeh i veselo reče: “Ali ja govorim hrvatski!”

Na trenutak je u restoranu zavladala tišina. Gorkić je pogledao djevojčicu, zatim svoju kolegicu Maricu i kolegu Dina, a onda su svi u isti glas prasnuli u smijeh. Smijeh je bio tako zarazan da su svi gosti u restoranu prestali jesti i okrenuli se prema šanku, pitajući se što se to zabavno događa.

Dok je Gorkić brisao suze od smijeha, do šanka dotrči majka djevojčice, očito naviknuta na njene vragolije. “Opet si našla način da izvedeš neku svoju malu predstavu?” upita ona, pokušavajući zadržati ozbiljnost, ali joj je osmijeh igrao na usnama.

Djevojčica slegne ramenima i nevino reče: “Pa što, zabavno je!”

I doista, cijeli restoran “Kod veselog konobara” tog je dana bio pun smijeha zahvaljujući maloj gošći koja je, iako ne govoreći niti jedan strani jezik, uspjela nadmudriti iskusnog konobara i nasmijati sve prisutne.

*********************************INTERMEZZO**********************************