Postoje roditelji i djeca, a postoje i konjusine i telad

Svi smo se barem jednom našli u situaciji u kojoj smo ostali šokirani zbog ponašanja roditelja i djece u javnosti, posebno u restoranima i trgovinama. Bez obzira na to koliko su sami prostori fini, uvijek postoji rizik da iskustvo bude narušeno zbog nedostatka osnovnog kućnog odgoja. Možda najviše zabrinjava što je ovaj nedostatak pristojnosti često odraz ponašanja roditelja. Nažalost, ako roditelji ne znaju pozdraviti ili zahvaliti, teško je očekivati da će njihova djeca pokazivati bolju kulturnu svijest.

Zrcalo roditeljskog ponašanja

Djeca su poput spužvi; upijaju sve što vide i čuju, a roditelji su im prvi uzor. Kad roditelj u restoranu ulazi bez da pozdravi konobara ili se zahvali nakon što im je pružena usluga, šalje jasnu poruku svojoj djeci da takvo ponašanje nije potrebno. Djeca, gledajući i oponašajući roditelje, usvajaju te obrasce kao normalne, te ih prenose u svoje interakcije s drugima, bilo da su u restoranu, dućanu ili na ulici.

Široki utjecaj

Ovo se naravno ne odnosi samo na restorane i dućane, već na sve aspekte života. Ako roditelji ne pokazuju osnovno poštovanje prema drugima, vjerojatno je da će djeca razviti isti stav i prema prijateljima, učiteljima, pa čak i prema članovima obitelji. Takvo ponašanje dovodi do začaranog kruga nepristojnosti, koji se prenosi s generacije na generaciju. Usporedba s ponašanjem životinja, poput pasa, često je primjerena; čak i oni znaju biti zahvalni i privrženi svojim vlasnicima.

Primjer koji svi možemo slijediti

Moja unuka, koja još nema dvije godine, naučila je reći “hvala” i to nije rezultat prisile ili uputa, već jednostavno zato što je čula te riječi od svoje obitelji i shvatila da je to ispravan način ponašanja. Evo jučer sam je posjetio, otišli smo u šetnju i nakon što me u igri pošteno izmučila deda i unuka su uzeli pauzu od igre i šetnje i otišli na osvježenje u kafić, unuka je pila mlijeko. Kad smo odlazili rekla je konobaru: “Hvala ti striček!” Tako se zahvali i teti u dućanu, opet ne zato što smo je mi ponukali nego je to čula od nas i usvojila takvo ponašanje. Ponavljam, još nema ni dvije godine. Neke konjusine i neka telad to ne nauče čitav život.

Takvi mali koraci uče djecu da budu zahvalna, pažljiva i pristojna, što ne samo da poboljšava njihov odnos s drugima, već i njihovu samopouzdanost i sposobnost komuniciranja. Ovaj primjer dokazuje da su pristojnost i ljubaznost jednostavni i lako dostupni alati koje možemo koristiti kako bismo stvorili ugodnije okruženje za sve.

Vrijeme za promjenu

Ako želimo da naša djeca odrastaju u uljudne i kulturne osobe, moramo početi mijenjati svoje ponašanje. Pozdraviti, zahvaliti se i pokazati poštovanje prema drugima nisu samo znakovi pristojnosti, već i osnovne ljudske vrijednosti koje čine svijet boljim mjestom. Roditelji moraju shvatiti da odgoj nije samo pitanje materijalnih stvari, poput kupnje skupih tenisica, već prije svega ulaganje u kulturno i socijalno obrazovanje svoje djece.

Zaključak

Na kraju dana, na nama je odgovornost da budemo uzori svojoj djeci. Pristojno ponašanje nije samo pitanje osobne higijene, već i društvene odgovornosti. Učimo našu djecu vrijednostima koje će ih pratiti kroz cijeli život, jer, kako kaže stara poslovica, “djeca su ogledalo svojih roditelja”. Vrijeme je da se pogledamo u to ogledalo i zapitamo se kakvu sliku želimo ostaviti iza sebe.

*********************************INTERMEZZO**********************************