Kako hrvatski roditelji djecu uče pravom domoljublju, generaciju “Znaš li ti čiji sam ja?”

Roditelji u Hrvatskoj su pravi majstori odgoja. Nema tu previše filozofiranja ni mudrovanja, jednostavno se zna što je bitno. Prvo i osnovno, dijete treba naučiti ono najvažnije – kako glasno i ponosno uzviknuti: “Znaš li ti čiji sam ja?” Jer, što je važnije u životu od poznavanja prave linije rodbinske veze koja ti omogućuje da preskočiš red, izbjegneš kaznu ili jednostavno pokažeš tko je gazda?

Glazbeni ukus kod djece se formira na specifičan način. Nema veze što ta djeca ne razumiju riječi pjesama koje uzbuđeno pjevaju, važno je da pjesme dolaze iz nečednih vremena i nose poruke koje nikome nisu jasne, ali su savršene za povremeno razbijanje dosadne tišine. Tko mari za značenje? Bitno je da se pjeva iz sveg srca, čak i ako to srce nije baš sigurno što pjeva.

Pljuvanje po svemu što se ne razumije? To je već u krvi. Nema potrebe da se djeca zamaraju razumijevanjem ili, ne daj Bože, poštovanjem različitih mišljenja. Ako nešto ne razumiješ, najbolje je da to odmah ismiješ i pljuneš po tome, figurativno ili doslovno, svejedno je. Bitno je zauzeti čvrst stav protiv svega što izaziva makar i trun nesigurnosti.

Naravno, sve bi to bilo divno da nije onih par sitnica koje roditelji redovito zaborave. Na primjer, ljubav prema domovini nije u urlanju i mahanju zastavama, nego u očuvanju okoliša, poštovanju tuđeg prostora, u onom malom, jednostavnom činu bacanja smeća u koš, umjesto da ga ostaviš na putu kojim hodaju i drugi.

Zatim, gdje je tu razvoj kritičkog razmišljanja? Možda bi djeca trebala naučiti postavljati pitanja, promišljati o odgovorima i donositi vlastite zaključke, umjesto da bezglavo ponavljaju fraze koje često nemaju smisla, a kamoli utemeljenje u stvarnosti.

I na kraju, poštovanje prema učiteljima – ne kao djeliteljima nezasluženih petica, već kao vodičima koji pomažu djeci da postanu samostalni, odgovorni i sposobni članovi društva. Jer, iako je lijepo imati dobru ocjenu, puno je važnije znati da si je zaslužio svojim trudom i radom.

A rad? Svaki rad je potreban, svako zanimanje je bitno za društvo. Možda bi roditelji trebali djecu učiti da je najvrednija imovina ona koju su sami zaradili, a ne naslijedili ili, još gore, izmolili na temelju praznih obećanja i veza.

Ali, tko bi se uopće zamarao tim sitnicama kad je puno zabavnije odgajati djecu u duhu stare, provjerene filozofije: “Znaš li ti čiji sam ja?” I dok god taj odgoj prolazi, tko smo mi da prigovaramo?

*********************************INTERMEZZO**********************************