Mali, gukni koji sladoled prije nego odem u penziju!

Konobar Gogo je radio u kafiću na ćošku već trideset godina, toliko dugo da su mu se svi nasloni na stolicama počeli činiti kao udubljenja njegovih umornih leđa. Svakog jutra ustajao je s bolovima u koljenima i razmišljao o penziji kao o obećanoj zemlji – mjestu gdje ne bi morao stalno slušati beskonačne narudžbe kave sa sojinim mlijekom, bez kofeina, s pola šalice vode, mali macchiato u velikoj šalici i slične detalje. Ali najviše od svega, sanjao je o tome da nikada više ne mora pitati: “Koji sladoled želite?”

I tog dana u kafić je ušetala mama sa svojim sinčićem. Gogo je bio spreman na sve, ali ga je prošla jeza kad je čuo magične riječi koje su uvijek garantirale dugotrajnu patnju: “Dušo, izaberi koji sladoled želiš.”

Mališan, naravno, nije imao pojma. Stao je ispred vitrine s očima razrogačenim kao da gleda u izlog zlatare. Gogo je osjetio kako mu se svaka nada u brzi odlazak kući topi poput sladoleda na ljetnom suncu. Čekao je. I čekao. I čekao. Mališan je razmišljao, klimatao glavom pa ponovo razmišljao. Svaka nova misao na njegovom licu je izgledala kao da bi mogla potrajati najmanje deset godina. Gogo se pitao hoće li mu penzija možda stići dok dječak donese konačnu odluku.

I taman kad je mališan, sav ponosan na sebe, izustio: “Čokolada!”, iznenada se oglasila mama. “A ne bi radije vaniliju? Jesi siguran? Čokolada ti je jučer bila prejaka, možda da probaš jagodu?”

Gogo se zgrčio. Šaka mu se automatski stisnula na tacnu kao da drži posljednju slamku spasa. Ispred njega je stajao prizor muke koja će se sigurno odužiti barem do njegovog službenog odlaska u penziju. Mališan je sada bio još zbunjeniji. Mama je navalila s pitanjima kao poplava. “A što misliš o pistaciju? Ili možda lješnjak? A da probamo sve, pa da odlučiš?”

Dok su majka i dijete ulazili u intelektualni ring rasprave o sladoledima, Gogo je maštao o trenutku kad će moći obući onu famoznu pidžamu s flamingosima i ostati u krevetu čitav dan, bez ikakve dileme o tome koji sladoled da ponese. Zapravo, u tom trenutku nije mu bilo bitno hoće li ikada više vidjeti sladoled.

Na kraju, mališan je opet skupio hrabrost i rekao: “Jagoda!” Gogo je brže-bolje krenuo da zagrabi kuglu, ali mama nije odustajala: “A nisi siguran da ne bi malinu? Sjećam se da si prošli put rekao da voliš malinu…”

Gogo je pustio vadilicu da padne natrag u posudu. Gledao je u sladolede kao da gleda u dugu, dugu cestu s hiljadu, ma što hiljadu, s milijun zavoja do mirovine. U dubini duše, znao je: penzija neće stići prije nego mališan donese odluku. A kad je konačno donese, znat će da negdje iza ugla čeka nova mama s novim pitanjima.

Ako ovako nastave, Gogo bi možda ipak mogao otići u penziju prije nego dijete odluči, ili barem prije nego sljedeći mališan uđe u kafić. A do tada, jedino što je mogao uraditi je čekati i nadati se da će sljedeći put mama donijeti odluku, a ne hiljadu pitanja.

*********************************INTERMEZZO**********************************