Kronike jednog kontraša: Freak ponedjeljkom, heretik filmskog ukusa i borac za pravdu

Jeste li ikad upoznali osobu koja obožava ponedjeljke? Ne, stvarno, ne lažem. Dok većina ljudi vuče noge po podu i moli se za još samo pet minuta sna, naš junak, ili bolje rečeno, freak, s osmijehom skače iz kreveta. Njegov omiljeni dan? Ponedjeljak, naravno! Dok cijeli svijet mrzi taj dan kao da je smrtni neprijatelj, on ga slavi kao rođendan.

Filmovi o mafiji? Pih, previše klišeja za njegov profinjeni ukus. Čak ni Kum – da, legendarni Kum s Marlonom Brandom – ne dobiva prolaznu ocjenu. Ne, naš freak nema vremena za te dosadne mafijaške dramatike. Dok se drugi klanjaju ispred ekrana i citiraju Branda, on s prezrivim izrazom lica uzima daljinski i prebacuje kanal. Tko bi rekao da će Marlon Brando završiti kao fusnota u njegovom TV vodiču?

Na poslu? Ah, tu stvari postaju prave freak show. Dok drugi šute i trpe, on grmi poput munje. Nema on vremena za “diplomatski” pristup. Šef  ima ljubimce? To će mu se i reći, ravno u lice, bez trunke oklijevanja.

Plenky, bahati manipulator, o da, vrijeme je da svi znaju istinu! HDZ-ovci poštenjaci? Da, baš. Mrtav-hladan ukazuje na licemjerje, a netko u uredu samo nervozno klima glavom i zapisuje bilješke kao da se boji što će slijediti.

Ali naš freak ne staje tu! Ne, to bi bilo previše lako. On ima hrabrosti i za globalne igrače! Benjamin Netanyahu? Samo zato što je poznat, ne znači da je slavan. Tu nema zabluda. Ako je nešto trulo u državi Izraelu, a je, budite sigurni da će naš čovjek to reći bez ustručavanja.

Pa idemo dalje! Uhljebi na šalterima? Ha! Dok ostali strpljivo čekaju, želeći da ovo što prije završi, on nema mira. Nesposobnost nije nešto što se može previdjeti – on to kaže ravno u lice. Iza pulta postaje scena psihološkog trilera, dok se šalteruša preznojava pod njegovim oštrim pogledom i još oštrijim jezikom.

Rezultat svega ovoga? Ljudi se, naravno, ne guraju da budu viđeni s njim na kavi. Jer, tko zna kome će sljedeći reći da je ‘uhljeb’ ili ‘manipulator’. No, kada se spusti zastor javnosti, svi ga podržavaju. Šapuću iza leđa, dive se njegovoj hrabrosti i potajno ga tapšaju po ramenu. Jer, dok većina samo šuti i povija se, naš freak je pravi vitez neugodnih istina.

I onda imamo manjine, domaće i novouvezene. I dok se drugi ustručavaju progovoriti o ovom osjetljivom pitanju, naš heroj to čini s istom energijom. Jer on nije tu da se uklopi; on je tu da govori ono što svi misle, ali nitko nema hrabrosti reći. Manjine imaju više prava, ali ne i obaveza? Netko to mora reći, a on će prvi!

Pa, što reći na kraju? Ako ste ikada tražili savršen primjer nekoga tko je totalno kontra svega, nekoga tko se ne boji istine i ne mari za konvencije, evo vam ga. I dok mi ostali prolazimo kroz život s diplomacijom, pardon, dok vi ostali prolazite kroz život s diplomacijom naš freak ponosno korača svojim putem, razbacujući istine poput konfeta. Bravo, heroju ponedjeljka alias Konobar s olovkom!

Ni novinari te ne vole (čast hrabrim iznimkama) jer ih podsjećaš kakvo bi zapravo novinarstvo trebalo biti.

Pokušali su ti zabraniti pisati, nasmijao si im se u lice i dao otkaz. Rekli su ti da si mogao daleko dogurati da toliko ne grizeš. Da, problem još iz vrtića, nikad podoban, nikad uklopljen, nikad poslušan na gluposti.

Dok je tebi važno što si sve postigao s dječjom udrugom koju si osnovao i kojoj si predsjednik elitu koja odlučuje brine što si ateista, što se groziš licemjerja crkve i velikih vjernika koji gledaju koji su još grijeh propustili napraviti.

Nikad nećeš dobiti nikakvu nagradu. Zapravo to nije istina, dobio si onu najvažniju – poštuju te oni do čijeg mišljenja ti je doista i stalo.

Zaključno, što sam zapravo htio reći? Ah da! Ne zaboravite da se zadnje nedjelje u listopadu po hiru nekog briselskog dosadnjakovića sat vraća unazad.

*********************************INTERMEZZO**********************************