45. obljetnica smrti dr. Vinka Žganca; In memoriam – Čakoski Pozoj pre doktoro
Dr. Vinko Žganec, najpoznatiji hrvatski etnomuzikolog, rođen je u Međimurju, u mjestu Vratišinec, 20. siječnja 1890 , a hrvatsku povijest zadužio je kao jedan od najvećih hrvatskih zapisivača narodnih pjesama, plesova i običaja.
Sakupio je, zabilježio i snimio na magnetofonsku vrpcu više od 25 000 narodnih popijevki, melodija za razna glazbala, plesova i kola te raznih narodnih običaja, a osim međimurskih popevki, dr. Vinko Žganec arhivirao je i pjesme cijelog kajkavskog područja, područja Slavonije, Bačke i Baranje te područja izvan Hrvatske u kojima je sačuvana hrvatska narodna pjesma.
Akademik Vinko Žganec umro je 12. prosinca 1976. godine i pokopan je na vratišinskom groblju, a svake godine u Vratišincu se obilježavaju godišnjice njegova rođenja i smrti.
U organizaciji Općine Vratišinec, 45. godišnjica smrti obilježena je polaganjem vijenaca kod rodne kuće dr. Vinka Žganca i paljenjem svijeća kod njegove biste u Vratišincu, koja je postavljena povodom obilježavanja 30. godišnjice smrti.
Kao narodni preporoditelj, dr. Vinko Žganec jedan je od najzaslužnijih za oslobođenje i priključenje Međimurja domovini Hrvatskoj. Još 1916. godine u Zagrebu je izdao prvi svezak “Hrvatskih pučkih popijevaka iz Međimurja” koji je pobudio veliki interes, gotovo senzaciju u kulturnim i političkim krugovima Hrvatske, te odigrao veliku ulogu pri konačnoj odluci Versajske mirovne konferencije da Međimurje ostane u sastavu Hrvatske, a od zaborava je spasio međimursku popevku koja je 2018. godine uvrštena na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva.
U spomen na dr. Vinka Žganca objavljujemo priču Gite Radiković Čakoski Pozoj pre doktoro napisanu za natječaj Tajne priče Zmajčeka Pozojčeka udruge Mlada pera:
Vu srcu groda Čakovca leži stori dvorec pod šterim spi čakoski Pozoj. Zelena dreva mu delaju hloda, a pod gostim listjem fućkaju mu ftiči. Mirno leži v svoji jami i posluša: decu kak bežiju, kak se smejeju i bečiju, i kak pesmice popevleju. Celi den je premišlaval o toj pesmici i ne mu je išla vum z glove. Jenoga dneva zmislil se doktora. Zvlekel se z grabe, stepel je zemlu z sebe i poletel. Letel je na sever prema Murskome Središću. Na pol pota je sletel vu Vratišinec. Tu je živel doktor. On je ne bil doktor šteri leči, nek doktor fiškal. Zval se Vinko Žganec. Putuval je po Međimurju, gledal, poslušal i zapišuval međimurske pesmice, popevke i plesove, kaj ih se nebi pozabilo. Doktor se prvi mah prestrašil, al je videl da mu Pozoj nebu nikaj. Čakoski Pozoj je štel doktoru otpopevati pesmu šteru je čul ka ju zapiše i ka bodu jo i denešnja deca znala. Hrapavim i globukim glosom Pozoj je zapopeval:
Žuga, žuga,
hajd na pašu!
Ne vupam!
Pred kem?
Pred vukom.
De t’ je vuk?
Dzaj za grmom.
Kaj dela?
Jamu kopa.
Ka bu z jamom?
Ognja kurio.
Ka bu z ognjom?
Kropa topio.
Ka bu z kropom?
Mivao se bo.
Doktor Žganec se od srca nasmejal i zapisal. Zafalil se Pozoju ka mu je to otpopeval. Pozoj je posle doznal da je ta pesma štampana vu knjigi dr. Vinka Žganca “Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja”. Tak po Pozojovi zaslugi i denešja deca znoju pesmu o žugi.
Gita Radiković
OŠ Petar Zrinski, Šenkovec
*********************************INTERMEZZO**********************************
