A gdje su čestitari???

Evo danas sam cijeli dan slobodan, provodim ga onako, pranje suđa, izležavanje, kartanje uno uno sa kćerkama, i primjećujem da nečega nije bilo ovih dana, nečega što je inače, barem u Međimurju gdje živim, bio dio novogodišnjeg folklora svake godine. Nisam odmah shvatio o čemu se radi, nego tek nakon posjete blogu i komentara blogerice Livie Less i obećanja koje sam joj dao, shvatim čega nije bilo ovih dana, čestitara, i to specifično čestitara romske nacionalnosti.
Moj stav o Romima sam već iznio u postu Romi i/ili cigani?, a kako je u međuvremenu donesen novi Zakon o socijalnoj skrbi, da vidimo da li se što promijenilo.
Jer, oni koji ne žive u sredini gdje ima podosta pripadnika romske nacionalnosti, možda i ne shvaćaju problem.
Specifičnost načina života Roma je u tome da oni ne prihvaćaju odgovornost i obaveze prema društvu, ali vrlo rado vole korsititi prava koja im društvo daje, pa vrlo često imaju veća prava nego većinsko stanovništvo. A službenici u službama koje odobravaju ta prava ih daju jer su u strahu od njih. Jer kad dolaze tražiti prava, nikad ne dolazi jedan Rom sam ili eventualno dva, uvijek je to grupa Roma s vrlo glasnim nastupom koji izaziva strah u službenicama, što je i razumljivo.
Nakon što su novim zakonom postroženi uvjeti dobivanja socijalne pomoći, bilo je i prijetnji ravnateljici Centra za socijalnu skrb u Čakovcu, a i samim socijalnim radnicama.
Jedan poticaj za takav način života dala im je i Jadranka Kosor s nedovoljno reguliranim porodiljnim naknadama, pa se tako život Romkinja sveo na rađanje djece (i to naravno vrlo mlade, pa djeca rađaju djecu), i odmah se odlazi na šalter s naučenom rečenicom:”Ja sam hrvatski majki, gdje dobijem novac?”
Otkad je prosjačenje postalo kažnjivo djelo, istina je da se osjetno smanjio broj romskih prosjaka (obično djeca), ali su porasle, i to osjetno, krađe.
I to ne krađe samo u polju, i to ne male količine, nego dolaze organizirane grupe i poberu cijeli urod, ponekad čak i dok su pravi vlasnici na zemlji, koje prijetnjama potjeraju. I onda Romi izjavljuju da se namjerno sadi za krađu kako bi se onda pokupili novci od osiguranja!
Ili vam dođu usred bijela dana u dvorište, pokradu vas, a policija je nemoćna jer vi ne možete pokazati račun za ukradeno pa tako i dokazati da je to vaše.
Zatim je novim zakonom uređeno davanje socijalne pomoći vlasnicima nekretnina, no svi Romi imaju kuće, ali nelegalne (tko zna kako je tu provedena legalizacija) na tuđem ili općinskom zemljištu. Pa je ostao kriterij pokretnina, a svi Romi imaju i automobile, no većina je opet bez tehničkog pregleda (ali ativno sudjeluju u saobraćaju!).
Organiziraju se javni radovi na koje se pozovu pripadnici romske manjine, dođu prvi dan da se zapiše da su bili, a drugi dan ih više nema jer nisu dobili radna odijela i zaštitnu opremu za koju kažu da imaju pravo, iako ta vrsta posla to ne zahtijeva.
Da ima diskriminacije prema Romima, ima, što je rezultat dugogodišnje njihove torture nad većinskim stanovništvem i njihovim većim pravima od većinskog stanovništva.
Zato, ako želimo da se Romi uklope u normalno civilizirano društvo, poštujući Ustav i zakone, trebamo pomoći onima koji to žele, a ostale jednostavno primorati na poštivanje hrvatskih zakona.
Primjer je jedna mlada romska obitelj koja je željela otići iz romskog naselja jer nisu htjeli živjeti takvim načinom života, pa su zatražili stambeni kredit. Sve banke redom su ih odbile, jer se odmah po prezimenu (najčešće romsko prezime u Međimurju je Oršuš) znalo da su Romi, iako su zadovoljavali sve uvjete za dobivanje kredita, Kad su promijenili prezime u jedno često većinsko u mom kraju, dobili su kredit u roku tjedan dana. Zatim, ta mlada romska majka je otišla u Centar za socijalnu skrb ne tražiti socijalnu pomoć, nego pomoć pri pronalaženju posla. Nakon što su prošli zapanjenost tom iznimkom da Rom traži posao, a ne novac, zaposlili su mladu romkinju u jednoj udruzi.
Takvim Romima treba pomoći, i tu bi trebale nestati sve predrasude.
I moj stav prema Romima je slijedeći, baš kao i prema svim manjima: ako želiš živjeti u Republici Hrvatskoj, moraš poštovati hrvatski Ustav i zakone, koristiti sva prava koja ti oni daju, ali i ispunjavati sve obaveze. Prava manjina ne smiju biti manja od prava većinskog stanovništva, ali ni slučajno ne smiju biti niti veća!