Biblioterapija: „Pokazalo se da se ponekad u trenucima kliničke depresije čovjek može susresti sa sobom upravo kroz književnost“

„Poezija se u biblioterapiji koristi kao moćno sredstvo. Ona je ‘simbolički govor’ i vrlo zgusnut esencijalni izričaj koji u sebi nosi puno više od same pjesničke slike.“, rekla je Ivana Bašić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, logoterapeutkinja i predsjednica udruge Balans centar koja se bavi promicanjem biblioterapije i poetske terapije.
 

 
U TOPCASTU TOP RADIJA voditelju Kruni Belku je govorila o poetskoj terapiji, o bibliografiji i kako ona može pomoći. Između ostalog, profesorica je govorila i tome koliko djeca danas čitaju: „U prostoru dnevne komunikacije nemamo bogat rječnik hrvatskog jezika nego je dosta oskudan. Onda se dogodi da se djeca pri čitanju lektire susretnu s puno riječi koje su im nepoznate. To je njima potpuno novi jezik.“

O tome što je biblioterapija, profesorica je rekla:

„Na prvi pogled zvuči dosta ozbiljno, a i jest ozbiljno. Često ljudi, na prvu, reagiraju na riječ ‘Biblija’, a ‘Biblija’ doista izvorno znači ‘knjiga’. Nije nužno povezano samo s Biblijom kao knjigom nego općenito s književnošću i s terapijskom moći književnosti. Svi znamo što znači knjiga onima koji čitaju, ali i što nam prvenstveno znače riječi. Svi smo osjetljivi na lijepe riječi i na grube riječi i od toga se kreće u ono što zovemo biblioterapija. Najjednostavnije prevedeno ‘liječenje knjigom’, odnosno ‘liječenje riječima’. „

Književnošću dopiremo do skrivenih dijelova naše duše, zadiremo u područje nesvjesnog. Profesorica Bašić je u svojim predavanjima citirala Sigmunda Freuda koji je rekao da nije on izmislio ‘nesvjesno’ nego pjesnici te da zapravo poezija dolazi iz područja nesvjesnog.

„Baš tako. Inače, Sigmund Freud je proučavao njemačke romantičare koji su se vraćali ‘nesvjesnom’, bavili su se sakupljanjem mitova, legendi i zanimalo ih je to ‘nesvjesno’ u čovjeku.(…) Nakon njemačkog romantizma dolazi Freud koji ih uzima, naravno i kliničke slučajeve iz svoje prakse, ali se jako puno koristi književnošću za istraživanje područja ‘nesvjesnog’ koje je nepredvidivo i uzbudljivo i onaj dio našeg bića kojeg mi ponekad ne želimo znati. Međutim, u njemu se skrivaju naše vitalne snage pa nam tako književnost često otvara put prema ‘nesvjesnom’. Pokazalo se da se zapravo ponekad u trenucima kliničke depresije, vrlo teških životnih situacija, čovjek može susresti sa sobom upravo kroz književnost.“, rekla je Bašić te istaknula liječnicu, Boženu Galović, autoricu knjige  ‘Terapijske priče i još ponešto’.

„Liječnica je desetljećima radila u bolnici s liječenim alkoholičarima, s ljudima koji su bili u jako teškim stanjima. Naravno, lijekovi su ljudima pomagali da se održavaju u nekakvom normalnom stanju, ali ‘riječi’ su im pomagale da dođu do skrivenih dijelova vlastite osobnosti, odnosno da iskažu neke stvari koje ih muče ili neke doživljaje koje bi inače teško mogli na neki drugi, tako zgusnut i jezgrovit način reći.“, rekla je profesorica i nastavila:

„Poezija se u biblioterapiji koristi kao moćno sredstvo. Ona je ‘simbolički govor’ i vrlo zgusnut esencijalni izričaj koji u sebi nosi puno više od same pjesničke slike.“

Često se govori da nove generacije sve manje čitaju. Njihov svijet je u slikama, video sadržaj prevladava. Profesorica je naglasila da je važnost u čitanju stvaranje unutarnjih mentalnih slika.

„To naravno zahtijeva određenu hrabrost da se prepustimo svojoj mašti, svojoj kreativnosti. To je upravo ono što književnost nudi. Izuzetno važna stvar zato što nas osnažuje iznutra. Djeca danas nisu lišena takvih sadržaja. Naime, nikad više možda nismo ni čitali jer stvarno jako puno čitamo, od najobičnijih sms poruka, komentara ispod tih vizualnih sadržaja, međutim- što se čita i upravo ta fiksiranost na vizualno djecu odmiče od njihovih unutrašnjih slika koje su sasvim sigurno puno maštovitije i kreativnije od onoga što im se nudi. Čovjek time gubi na samostalnosti i to je, čini mi se, glavni hendikep. Čitanjem čovjek njeguje vlastitu kreativnost i samostalnost – stječe povjerenje u vlastiti svijet  i može se s njim susresti. Ovako je neprestano vezan uz maštu drugih ljudi uz konzumerizam koji mu je ponuđen i na kraju krajeva može postati ovisan o tome. U tome je velika opasnost.“, rekla je Bašić.

O odnosu djece prema hrvatskom jeziku te kako doživljavaju obavezno čitanje lektire, profesorica je rekla:

„S godinama su se počele događati interesantne stvari u tom području. Naime, većinom su dana djeca – dvojezična. (…) Djeca danas puno sadržaja slušaju na engleskom jeziku pa bi se možda moglo početi govoriti o primarnoj dvojezičnosti suvremene djece (…) sve više postaje globalni fenomen. Odnos prema hrvatskom jeziku je dosta pragmatičan. U prostoru dnevne komunikacije nemamo bogat rječnik hrvatskog jezika nego je dosta oskudan. Onda se dogodi da se djeca pri čitanju lektire susretnu s puno riječi koje su im nepoznate. To je njima potpuno novi jezik. (…)“

U TOPCASTU se govorilo i o pripovijedanju odnosno čitanju djeci prije spavanja.

„Mislim da se danas, generalno gledajući, ljudi dijele na dvije skupine. Postoje oni koji baš potenciraju takav način odgoja, odnosno jako su svjesni prednosti takvog načina odgoja. To je zapravo odgoj, tip odgoja. I oni koji odustaju od toga, odnosno ‘hrane’ djecu brzim, laganim sadržajima.(…)“, rekla je Bašić.

Cijeli TOPCAST pogledajte na linku: https://www.youtube.com/watch?v=ULwtfMjpOOI
 

*********************************INTERMEZZO**********************************