Britanski The Guardian uvrstio Olivera Frljića među 5 najuzbudljivijih redatelja
The Guardian pisanje o Frljiću započinje grafitom na zidu u Vinkovcima koji glasi ‘Smrt Oliveru Frljiću’, te kažu da je on uzrok brojnih prosvjeda i prijetnji nasiljem, kao i da su neki festivali zbog njega ostajali bez sredstava te da ga političari silno žele ukloniti sa scene.
‘Frljić je jedan od najkontroverznijih kazališnih redatelja na kontinentu, i jedan od najpotrebnijih’, piše The Guardian.
Ističu da njegov rad satirizira politiku država bivše Jugoslavije, ratno profiterstvo, uspon ultra desničarskog nacionalizma te mlakost demokracije. ‘On šokira i izaziva prijezir’, pišu u The Guardianu, navodeći scene iz nekih njegovih predstava, poput one kad su glumci urinirali na kartu regije ili one kad je žena iz vagine izvukla zastavu. ‘On nepristojnost gura do ekstrema, bez sumnje, ali ovo nije vrijeme za pristojnost’, piše.
Osim Frljića, Guardian je uzbudljivim redateljima nazvao i Susanne Kennedy iz Njemačke, Juliena Gosselina i Caroline Guielu Nguyen iz Francuske te Yael Ronen iz Austrije.
Frljićev teatar preispituje granice forme, glumce angažira na način da piše čak i njihove lažne osobne biografije, ili pak unutar jedne predstave citira ili kritizira svoje ranije predstave, igrajući se stvarnošću i fikcijom. Taj teatar, takav kakav jest, drži kritičar, jest potraga za umjetničkim alatom koji bi poslužio za zaustavljanje stmoglavljenja u nacionalistički pakao.
Teatar Susanne Kennedy govori o “praznoći neoliberalnog života” i često se poigrava instalacijama. Kennedy o svom radu kaže: “Gledam teatar na način da glas više ne pripada tijelu, da lice više ne prenosi emocije. Naposljetku, glumac postaje neprimjetan.”
Julien Gosselin radi izrazito dugačke predstave, poput dvanaestosatne epske adaptacije romana Roberta Bolaña “2666”.
Yael Ronen radi predstave koje su vrlo politične, ali i intenzivno osobne, njezin rad, ocjenjuje, povezuje politički podijeljene ljude.
Caroline Guiela Nguyen, nekad studentica sociologije, literarne klasike prerađuje za pozornicu na način da je primjetan njezin drugačiji pogled na stvari, ponešto radikalnim jezikom koji ide protiv privilegiranih i hijerarhije. Proslavio ju je, među ostalim, komad “Saigon”, djelomice baziran i na autobiografskom iskustvu kad je kao 16-godišnjakinja s majkom Vijetnamkom u egzilu posjetila njezinu zemlju.
_____________________INTERMEZZO_________________
_____________________________________________________
