Čak 67 amazonskih plemena pojma nemaju da ljudi postoje van njihove prašume
Govore uglavnom izoliranim jezicima, a u pravilu se bave lovom i skupljanjem plodova, stoga žive onako kako su živjeli svi ljudi do otprilike 10.000 godina prije nove ere.
Kad bolje razmislite, sve je to vrlo fascinantno. Stotine plemena u Amazoniji “preživjelo” je primjerice španjolsku i portugalsku kolonijalnu vladavinu, a da to nikada nisu osjetile niti imaju pojma da se to ikada dogodilo.
Sredinom siječnja 2007. u Brazilu je živjelo 67 plemena s kojima civilizacija nikada nije ostvarila nikakav kontakt; samo dvije godine ranije, vjerovalo se da postoji 40 takvih skupina.
Naravno, takva plemena ne žive samo u Brazilu; ima ih mnogo u Indoneziji i Papui Novoj Gvineji, te drugim južnoameričkim zemljama, ali Brazil je sada na prvom mjestu. Većina ih broji stotinjak ljudi, no ima i onih s tek tridesetak, a neke imaju i po petstotinjak članova.
Često su masakrirani u sukobima s drugim nekontaktiranim plemenima ili s bandama ilegalnih drvosječa, tragača za zlatom, kriminalaca koji uzgajaju koku, pa čak i legalnih drvosječa kojima je stalo samo do zarade.
Zato njihov broj varira, ne samo po broju pojedinaca nego i po broju takvih plemena: nemalo puta neprijatelj pokolje sve saplemenike.
Država vodi računa o tome koliko, pa svaki put kada se pleme otkrije, taj teritorij odredi kao rezervat u koji je strogo zabranjen ulaz. Ne ide uvijek jer se mještani bune zbog toga, a kriminalci i ilegalni sjekači to ionako ne poštuju. Sve to unatoč činjenici da brazilski ustav jamči svim domorodačkim plemenima vlasništvo nad teritorijem koji tradicionalno naseljavaju.
Kad netko iz našeg svijeta leti avionom iznad svog staništa, doživi kulturološki šok, i tko zna o čemu se radi; zato na pogled “čeličnih ptica” odgovaraju strijelama.
Možda najtragičniji primjer je “Čovjek u rupi” ili “Najusamljeniji čovjek na svijetu” ili “Posljednji iz svog plemena”, kako se u javnosti naziva osoba za koju se vjeruje da je posljednji preživjeli član svog sada izgubljenog plemena. Ne zna se kojim je jezikom govorio niti kako se zvalo njegovo pleme.
Poznato je, međutim, da je nadimak dobio po dubokim rupama koje su se nalazile na svakom mjestu gdje je živio, a u koje je vjerojatno hvatao životinje ili se u njih skrivao; rupe su obično bile duboke gotovo dva metra.
Prvi put se za njega saznalo 1996., a 2007. mu je brazilska vlada dodijelila osam tisuća hektara zemlje kao zonu u koju je svima zabranjen ulazak, a nedugo nakon toga povećala je površinu za dodatnih tri tisuće hektara. 2009. godine, unatoč tome, napao ga je “civilizirani” muškarac, no vjeruje se da je preživio.
“Čovjek u rupi” naravno nema pojma da vlada jedne od najvećih država na svijetu ima posla s njim. Ne zna ni što je država, ni što je svijet, ne zna ni da je Zemlja okrugla. Za njega je Sunce vjerojatno užareni disk. Ali on zna kako preživjeti u džungli, dok bi na njegovom mjestu svi bili mrtvi nakon pola sata.
Kad bolje razmislite, sve je to vrlo fascinantno. Stotine plemena u Amazoniji žive u blaženom neznanju o svemu što je svijet prošao u posljednjih 5000 godina povijesti.
Došli su Španjolci i Portugalci i promijenili tijek južnoameričke povijesti, potpuno nesvjesni da u dubinama džungle neki ljudi žive na isti način na koji su živjeli njihovi preci tisućama godina prije. Kakva sreća za te domorodce! Zamislite da su ih otkrili i odlučili spasiti svoje pogane duše!
Općenito, od tih nekontaktiranih plemena u Brazilu, 16 je živjelo u saveznoj državi Amazonas, sedam u Rondoniji, osam u Pará, tri u Mato Grossu, dva u Acreu i po jedno u Amapi, Maranjau, Roraimi, Tocantinsu, Goiásu i Minas Gerais..
U 2013. godini objavljeno je da sada postoje 104 lokacije na kojima žive takva plemena, no od tada je uspostavljen kontakt s njih 17. Osim toga, 26 lokacija je potvrđeno, dok je 78 pod istragom.
Postoji veliki moralni problem u kontaktiranju takvih plemena. Ne samo da to dovodi do šoka i destrukcije njihovog načina života, htjeli mi to ili ne, već može dovesti i do smrti od zaraznih bolesti na koje nisu imuni; na primjer, dvije trećine članova jednog plemena u Kolumbiji umrlo je na taj način nakon kontakta 2003. godine. Pritom ne mora biti riječ o ozbiljnoj bolesti, umire se i od najobičnije prehlade!
Rasprava o tome što točno učiniti s njima se nastavlja. I trajat će. A kako gnjavimo i volimo se svađati, sva je prilika da će ti nesretnici biti istrijebljeni prije nego se mi dogovorimo. Tada će rasprava postati nesuvisla, zaključuje Rekreativno.
*********************************INTERMEZZO**********************************
