Dan kada sam ostao bez slobode
Imam osjećaj kao da sam se nekom velikom greškom našao u ovoj državi.
Jer čega god se dotakneš, što god radiš, kud god ti padne pogled, tu je na ovaj ili onaj perverzni način upletena politika.
I to ne politika razvoja, ne politika uspjeha, ne politika pozitive, nego politika straha, politika prijetnji, politika zabrana.
Podobnost je uvijek pratila svaku vlast, svaku garnituru,
ali današnjoj politici se mora nešto priznati, oni to pokazuju javno.
Javno objavljuju slike zagrljaja sa novim urednicima na HRT-u, sa poklonicima ustaštva, fašizma, kriminala.
I čine jednu jako groznu i lošu stvar: izokreću značenje riječi, pa recimo pojam časti ima relativno značenje, ovisi o kutu gledanja.
A nekim riječima, koji su nekad imale jako pozitivan predznak, danas svojim govorima, ponašanjem, djelovanjem dodaju izrazito negativno značenje, kao što je recimo riječ domoljublje.
Mene su moji učitelji (slučajno je to bilo u vrijeme Jugoslavije) učili da je domoljublje emocionalna privrženost ili odanost domovini.
Danas domoljublje znači privrženost krađi domovine, privrženost ustaštvu, privrženost napredovanju po političkoj podobnosti kakve nije bilo ni u vrijeme Golog otoka.
A to domoljublje se očituje u svim sekvencama našeg društva.
Pa je tako jedini pravi domoljubni pjevač u Hrvata Thompson, koji je uspio zamijeniti Đuku Čaića i ne skida se sa trona najvećeg domoljubnog pjevača.
Pa se sad postavlja pitanje, kako će završiti ova trakavica sa hrvatskom pjesmom Made in inozemstvo za Eurosong koja je odabrana još prije sječe urednika na HRT-u i postavljanja ne podobnih, nego slijepo odanih vladajućim domoljubima?
Oglasila se i poslovnica domoljuba, Hrvatsko društvo skladatelja, društvo onih koji kupuju pjesme u Srbiji
pa plasiraju domoljubne hrvatske hitove, čiste cajke, jer zna se kakvu glazbu sluša pravi domoljub.
Ne možete više ni ići u kazalište, a da ne budete osumnjičeni da niste domoljub, jer zna se u koja kazališta idu pravi domoljubi (ako uopće i idu u kazalište).
Morate paziti i koje knjige čitate,jer bi vam se moglo desiti da završite na prijekom sudu ako recimo želite pročitati Jamu Ivana Gorana Kovačića.
Pravi domoljubi paze i na to koje jelo naručuju u restoranu, pa restorani već masovno mijenjaju jelovnike.
Eto, već su i maturanti počeli obraćati pažnju na to da slučajno njihove majice ne bi bile crvene boje.
Pa se uvodi natrag plemstvo, jer zna se da je plemstvo imalo plavu krv. Nije domoljubno imati crvenu krv.
Novinari, pisci, blogeri moraju pisati samo domoljubne tekstove.
U nekadašnjem totalitarizmu su se snimali partizanski filmovi, u današnjem ima da se snimaju domoljubni.
Ono sa čime nisam na čisto, da li svi oni koji su otišli iz Hrvatske, svejedno u kom periodu, pa i mi danas ako odemo samo na neki izlet u inozemstvo, je li domoljubno da, ako napravimo veliku nuždu u inozemstvu, ostavimo ta govna tamo ili ih, kao pravi domoljubi, vratimo u Hrvatsku?
Jer to su ipak hrvatska govna!