David protiv Golijata
Evo me ponovo nakon dužeg vremena.
U tom periodu mog odsustva puno se toga dogodilo, više lošeg nego dobrog, no kako se kaže, nije svatko zlo za zlo, neka nedaća vam u stvari omogući novi pogled i novi pristup rješavanju problema, bilo životnih bilo inih.
Iako ponekad znam zvučati konzervativno, zapravo imam jak osjećaj da sam u svojim razmišljanjima ponekad daleko ispred svog vremena.
Recimo, sjećate li se punk pokreta?
Ja sam, kao vrlo mali klinac, stavljao lance kao remen ili ziherice kao modni detalj kad još nije ni postojala riječ punk, a kamoli pokret.
Obistinila su se i neka moja predviđanja koja sam davao dok sam bio taj mali klinac, jer mi nije bilo jasno kako netko tko je bio loš đak kasnije može imati puno novaca, a netko tko je bio odličan đak ne može ni primirisati takav položaj i ima problema sa preživljavanjem od prvog do prvog.
Pa sam vrlo brzo shvatio što znači imati plavu krv, kako je jako važno ne koliko si pametan, nego u kojoj obitelji si rođen i s kim si u srodstvu.
Nije svejedno ni s kim ćeš u kumstvo, jer nije važno kakvog je poštenja kum, nego na kakvom je položaju i koliko političko zaleđe ima.
Sjećam se i da sam kao nadobudni pionir, pa ogledni primjerak omladinca, odličan učenik, pa kasnije i marljiv radnik znao dati neki prijedlog, ideju, kako su me onda potapšali po ramenu i rekli sa smiješkom na licu da lijepo što se zalažem, ali to baš nije dobro, da bi već sutradan neki nećak partijskog komesara, sin lokalnog moćnika, direktora, u pratnji tih istih koji su me tapšali iznosili taj moj prijedlog kao svoj revolucionaran izum.
Pa tko je vjerovao jednom siromašnom radničkom djetetu da je on bio prvi koji je to predložio?
I takve stvari doživljavam i danas.
Naime, ja kad u nešto vjerujem, onda zaista vjerujem.
Ne mislim pri tome na ono vjerovanje koje su nekad davno imali oni pravi katolički vjernici, nego na vjerovanje u ljude, ljudsko ponašanje, moral, čast, poštenje.
Da, znam, teško je naći nekoga s takvim vrlinama, no oni ipak postoje, ima ih tu, među nama.
Pa i dalje tako iznosim neke svoje ideje, prijedloge, koje onda drugi, neki čak i preko medija, prikazuju kao svoj uspjeh i plod svoga rada.
Jer i opet, tko bi vjerovao jednom konobaru da je to njegova ideja, njegova zamisao?
Jer, ti koji su nekad kao djeca bili učeni da tuđe prikazuju kao svoje, ti i danas ne znaju drugačije nego prikazivati tuđe kao svoje. I tako odgajaju i svoju djecu.
I tako se to vrti u krug!
Netko bi sad očekivao da nakon nekog vremena odustaneš, jer vidiš da nije dobro s rogatim se bosti.
Pogotovo sad kad, osim o samom sebi, moraš voditi brigu i kako će to utjecati na tvoju obitelj, posao, zdravlje.
No opet, ako sad odustaneš, nije li to kao neka predaja u životu, nije li TO tvoj životni neuspjeh?
Jer ipak, u tom mnoštvu ljudi oko tebe, ima ipak još onih koji ne samo da su čuli, nego i znaju za poštenje, čast, moral.
I ima onih koji prepoznaju da si ipak ti taj koji si dao neki doprinos onima koji su u još težem položaju od tebe.
Jer činiti dobro djelo, pomagati ljudima u nevolji, priskočiti u pomoć posrnulima, nije to predstava za marketing. Onima koji istinski žele pomoći, dovoljan je i osmijeh na licu i nijema zahvalnost potrebitih.
I oni su ti zbog kojih nastavljaš dalje, bez obzira što lovorike ubiru podobni i oni koji svojim položajem prijete tvojoj egzistenciji!
