FOTO: 30 godina između Pakla i Raja

Zapravo, naslov baš i nije točan. Za mene je točnije 30 godina između Pakla i Čistilišta, a Raj mi je posao. Da, navršeno je službenih 30 godina kako sam u ugostiteljstvu. Napominjem još jednom – službenih. Neslužbenih ima puno, puno više, jer moji počeci u ugostiteljstvu sežu još u osnovnoškolske dane kad sam za vrijeme školskih praznika radio kod ujaka u restoranu da zaradim za školske knjige i torbu. Što ćeš, MADE IN siromašna obitelj!

U ovih 30 godina radio sam u krčmama, kavanama, kafićima, menzama, restoranima, konobama, hotelima… Čak sam i u Njemačkoj radio kao konobar u jednom hotelu i jednoj gostionici zahvaljujući poznavanju jezika i struke.

Radio sam mjesecima bez slobodnog dana, radio sam svaki drugi dan od 05:30 do 24:00, radio sam i dva tjedna u komadu kako bi kolega bio dva tjedna na godišnjem odmoru i obrnuto, radio sam i u stanju pripravnosti 24 sata na dan gazdi ako bi me zatrebao. Da, radio sam bez božićnica, uskrsnica, garantiranih godišnjih odmora, bez plaćenih prekovremenih, nedjeljnih, noćnih sati, praznika. Gazde su umjesto mene išli na godišnji, na skijanje, mijenjali automobile, ne plaćali doprinose, čak ni prijavljivali jer da jesu, mogao bih sada razgovarati o umirovljenju. Ovako će umirovljenje sačekati još 10 godina ako bude dovoljno rezervnih dijelova.

A legenda kaže da si nekad udario nogom u bilo koji grm i odmah bi iskočila tri konobara. Danas udaraju u grmove, ali više ne iskaču konobari, samo gazde i manageri! U ugostiteljskim školama upisuju učenike za konobare kojih ima manje nego prstiju na ruci radnika na pilani ili uopće nemaju učenika. Učenici, niste u pravu, biti konobar je lijepo zanimanje, samo ne smijete dozvoliti kao što je moja generacija da se konobari počnu smatrati potrošnom robom i otiračem cipela. Ja sam bio odličan učenik, kako su govorili preda mnom je bila blistava karijera i dan danas se ne mogu načuditi što radim kao konobar. Neki smatraju da sam propao u životu, a ja im kažem: ja volim svoje zanimanje! Ono mi je omogućilo upoznavanje mnogih ljudi iz doslovce svih krajeva svijeta, mnogih običaja, doživio sam mnoge vesele i ugodne trenutke (da, bilo je i loših, ali puno više dobrih!) i bio svjedok mnogim nezaboravnim događajima.

Da, htjeli su od mene napraviti poslušnog radnika koji ne razmišlja glavom za sebe, ali treba puno razmišljati za goste, da branili su mi i uskraćivali neka osnovna prava dok nisam shvatio da mnogo više oni trebaju mene nego ja njih. Zabranili su mi moj hobi, zabranili su mi da pišem i sad upravo zahvaljujući njima i inatu koji su pobudili u meni pripremam svoju četvrtu knjigu. Zabranili su mi da objavljujem svoje misli i upravo zato danas me znaju kao Konobara s olovkom, vole moj stil pisanja gorkićizam i poštapalicu Gorkić je govorio! Mislili su da sam promašio u životu, a oni su se propili zbog nesretnog života! Vjerujte, lijepo je biti konobar. Uvijek oni koji vole svoj posao lakše ga odrađuju i nalaze pozitivne stvari u njemu. I ja volim svoj posao konobara. Istina, ne bih više mogao raditi u kafiću, noćnom klubu ili menzi, sad se osjećam kao riba u vodi dok sam a la carte konobar. Nadam se da ću zdravstveno izdržati još 10 godina jer to je izuzetno zahtjevno zanimanje i rijetki su poslodavci koji to shvaćaju no oni koji shvaćaju uspješni su u svom poslovanju sa stalnim osobljem. Čuli ste već da je konobar i psihijatar i bračni savjetnik i slično, no pravi konobar je i ambasador svoga kraja, turistički vodič, kulturni ataše i još mnogo toga.

I zato, nije konobar loše zanimanje, konobar je plemenito zanimanje. Loša je percepcija i jedan od izlaza je da se konobari sami počnu cijeniti. Kad se počnu cijeniti sami počet će ih cijeniti i društvo!

*********************************INTERMEZZO**********************************