Godišnji nakon 48 sata pakla
Danas je prvi dan mog ljetnog godišnjeg odmora, prvi dan nakon 48 sati pakla. 48 sati trajala je bitka za nešto meni iznimno vrijedno, 48 sati prema drugima sam bio uvijek ona ista ljubazna, nasmijana osoba iako je u meni tutnjao uragan za uraganom, tornado je pustošio misli, mećava smrzla empatiju prema okolini, tuča uništavala poštovanje prema životnim vrijednostima, a strava je zavladala pogledom na ljudski rod! Činilo se da godišnji dolazi kao slamka spasa za dobitak vremena pri povratku vjere u predanost, požrtvovnost, ljudskost.
Danas ujutro prvi zadatak bio je obaviti tehnički pregled. I sam sebi sam već dosadan svake godine u ovo doba s pisanjem o tom tehničkom pregledu, ali ljudi koji imaju neku fobiju znaju o čemu pričam. Dok drugi imaju fobije od zatvorenog prostora, visine…ja imam fobiju od tehničkog pregleda. I zato nakon što sam ga prošao, prvo sam sjeo na terasu obližnjeg kafića dok se ne smirim i stabiliziram. U takvim trenucima pomaže jocker zovi i ja sam nazvao kćer. Večer prije nenadano smo dogovorili da ako prođem tehnički (iako naravno nije uopće bilo razloga da ga ne prođem) idemo na more. Sinoć dogovoreno okvirno, sada je vrijeme za detalje, a detalji su bili da popijem kavu, odem se doma spakirati i idem nju pokupiti u Zagreb. Drugi detalj je bio da ona vozi, a ja sam suvozač. Njoj prva duža vožnja, ja prvi put suvozač na tom putu.
To je bila najpametnija stvar koju smo napravili, jer je moj oporavak od 48 sati pakla počeo polaskom iz Zagreba. Ono što je bila glavna karakteristika ovog putovanja je spontanost. Jedna od nekoliko tih spontanosti je bila posjet tvrđavi Nehaj u Senju. Kćer je jednostavno skrenula prema tvrđavi uz komentar: tu nisam još bila, baš bi htjela pogledati! Skoro 54 godine, koliko ih i imam, putujem najmanje dvaput godišnje pokraj tvrđave Nehaj i još je nisam posjetio. Do danas.
Posjetio sam već mnoge dvorce po Zagorju i jednu stvar moram usporediti: ulaz u tvrđavu Nehaj u Senju, na Jadranu koji uvijek slovi kao skuplja destinacija od kontinentalnih za duplo jeftinija nego u zagorske dvorce: 20 kn odrasli i 10 kn djeca. Kako znam da je dječja ulaznica 10 kn? Kad sam čuo cijene ulaznice u šali sam rekao 1 odrasla i jedna dječja! Mladić na ulazu koji je prodavao karte pogleda moju 21-godišnju kćer i upita koliko ima godina, a ja k’o iz topa odvalim 16! I on bez prigovora dade njoj dječju kartu! I to je, na žalost, bila jedina pozitiva s njegove strane, nit’ uputa kuda krenuti niti gdje su stepenice. Moram još napomenuti da je unutra u prizemlju restoran u kojem su konobarice i kuharice u uvjetno rečeno sali živo raspravljale jer nije bilo gostiju za posluživanje, a mi kao posjetitelji tvrđave nismo bili interesantni. Kćer i ja se zbunjeno pogledavamo, nigdje nikakvih stepenica, a navodno ima dva kata i vidikovac. Jedna kuharica nam se smiluje i dođe do nas i na naš upit odgovori samo krenite ovuda uokolo.
Krenuli smo mi to naokolo, u 30 sekundi obišli restoran ukrug, ali da ga jebeš stepenica nema nigdje. E ali Međimurca ne bu nišče jebal ak’ je nekaj platil i krenem ja prema onom tipu na ulazu kad jebal te vrag, jedva spaziš iza ciglenog zida skrivenu neku rupu niti metar široku i metar i pol visoku – štenge ili po naški stepenice na prvi kat. Kak se na primorskom veli oznaka pa da to označe nekak kulturno kaj buju i Međimurci vidli? Obišli smo prvi kat, drugi kat, vidikovac i najzanimljivija pozicija je WC koji namjerno nisam fotografirao: nek’ se u vama probudi znatiželja pa zastanite kad idete pokraj, rekoh već da ulaznica nije skupa i bacite pogled s vidikovca i na WC – nešto jedinstveno, originalno, trebalo bi to brendirati!
Već odavno odlično raspoloženi stižemo u Priznu, trajekt naravno upravo isplovio i sljedeći kreće za sat vremena. Nama samo poticaj da sjednemo u prvi kafić, ispred nas ulazi četveročlana obitelj, rekao bih from Germany, i za njima mi, no to je dvije konobarice za šankom samo potaklo da promijene pozicije sa sjedenje pa i četveročlana obitelj from Germany i mi prelazimo na terasu drugog kafića odmah do, a odmah nam je prišla i nasmiješena konobarica. Ubrzo je ovaj kafić bio pun, a onaj pokraj prazan, osim onih dviju konobarica koje su u dosadi prebacivale guzice sa stolca na stolac.
Stigli na otok, stigli na odredište, izljubili dida, nanu, Milu, izbacili kufere iz auta i pravac plaža.
I slijedi poanta priče: kad se prije podne kuhaš u Čakovcu na tehničkom, a predvečer kupaš u moru uz hladan radler, je li to onaj skriveni smisao života?
_____________________INTERMEZZO_________________
_____________________________________________________
