Godišnjica kako sam shvatio da volim britance

Kad s nekim razgovaram što volim gledati na televiziji, uvijek odgovorim sljedeće: dokumentarce, povijesne spektakle, akcijske filmove, pustolovne, trilere, fantastične tipa Jules Verna, Harry Pottera, Eragona, i naravno, komedije, ali ne baš romantične (ovo nemojte reći mojoj ženi).

Najviše filmova sam gledao iz američke produkcije, no uvijek me nešto smetalo u tim filmovima.

I naša predraga, jedina i jedinstvena Kolinda mi je pomogla da shvatim i naučim što mi to smeta u američkim filmovima.
Kad je KGK, po tko zna koji put, recitirala jedan od svojih govora, shvatio sam što mi smeta u tim američkim filmovima (a i serijama, dokumentarcima itd.): to je izvještačenost.
Skoro svi glumci i glumice ljepotani i ljepotice, osim tamo gdje neka uloga baš zahtjeva izvjestan stupanj ružnoće, u dokumentarcu kadrom uglavnom dominira tip koji kao snima dokumentarac, i svi su lijepi, divni, prekrasni, savršeni.
Sve bogovi i božice, nema ljudi.

I zato obožavam britanske serije, filmove, dokumentarce.
Nijedan lik nije izrazito pozitivan, i glavni glumci imaju poneku svoju manu, svi glumci izgledaju kao čovjek iz naroda, a ne napudrane i prenašminkane lutkice.

Ako je radnja smještena u neko selo, onda svi izgledaju ko seljani, bez uređenih obrva, šminke, osim ako uloga tako ne zahtjeva.
Svi glumci govore prirodno, izgledaju prirodno, kreću se prirodno, i izazivaju kod tebe osjećaj realnog mjesta, realne radnje.
U dokumentarcu kadrom dominira cijelo vrijeme glavna tema dokumentarca, glavni predmet radnje, nema silovanja voditeljom u krupnom planu skoro cijelu emisiju.

I da, još nešto sam naučio – izvještačen osmijeh ne može sakriti predatora koji vreba spreman da skoči i ulovi svoj plijen, pjevajući pjesmicu

Ja dobila sam, dobila sam Hrvatsku na dar,

ja dobila sam malu državu za moj rođendan!

Ja dobila sam, dobila sam Hrvatsku na dar,

ja dobila sam malu državu za moj rođendan!

Sada moja državica zove mene kraljica,

Ja joj tada papat dam obećanje-dva i osmjeh umjetan.