Intervju: Alen Barbić – čovjek koji nas uči da učimo sami

Alen Barbić učitelj je u OŠ Ivana Gorana Kovačića, Sveti Juraj na Bregu, i dramski pedagog u Kazališnoj družini Pinklec. Svoj rad potpuno je posvetio djeci. No i mi odrasli uveliko učimo od njega. Njegove svojevrsne objave tipa Dogodilo se na današnji dan sve su samo ne dosadne. Osim što su poučne (pa učitelj je, za Boga miloga!) vrlo često na fin, kulturan, rekli bismo diplomatski način uputi i pokoju žaoku kritike, i to s ljubaznim osmijehom na licu. Ne, nije to usiljen ili prezriv osmijeh, to je osmijeh osobe koja vam želi pomoći i proširivati horizonte vašega znanja. Nikad ne nameće svoje mišljenje niti ga umota u celofan da vam ga uruči, on jednostavno ispriča priču i uz pokoju fusnotu veli što misli, a vi niste sigurni kojeg je to mudraca citirao. Odgovor je: samog sebe.
I zato ovaj intervju ima zadatak da ga proba isprovocirati u dokazivanje da i kad lije kiša dan može biti sunčan!

Alene, tvoj rad posvećen je djeci. I škole i razne udruge nastoje djecu potaknuti na različite aktivnosti. Tim aktivnostima otkrivaju se i talenti pojedinaca. Djeca se uvježbavaju, potiču na ljubav prema umjetnosti, raznim takmičenjima izaziva se njihova želja za napredovanjem i razvijanjem. No, recimo gluma, škola osnuje dramsku grupu, učenici se upišu i počnu vježbati glumu. Pa se počne pripremati, prvo neka školska predstava, a zatim i predstava za neko takmičenje. I naravno, nisu sva djeca jednako talentirana za glumu što bi moglo imati za posljedicu da se već u startu gubi šansa za neku nagradu. I što sad: izbaciti netalentirano dijete iz te grupe ili se držati one Važno je sudjelovati! i pustiti to dijete nek’ se zabavlja i ponešto i nauči?

Dramska pedagogija je tu vrlo specifična. Svako dijete može doprinijeti konačnom izrazu. Važno je stvoriti uvjete za osjećaj uspjeha kod djeteta. To nema veze s precijenjenom važnošću školskog uspjeha koji nagrađuje i favorizira poslušnike. I to je strašno. Upravo zato to i radim. Postoji mnoštvo “prirodnih pozornica” koje nam “daje” život. Sadašnja članica (ili član) dramske školske družine, a pogotovo Dramskog studija Dada Kazališne družine Pinklec ( gdje također radim) postat će jednog dana, nadam se, radosna i posvećena svom zanimanju. Ma kako “skromno” to zvanje možda bilo. Naučit će funkcionirati u grupi, razgovarati, gledati sugovornika, pravilnije izgovarati riječi. Važna je tu i “impostacija” tijela, blaga samouvjerenost koja nije bez pokrića. Dojam znači mnogo.

Kazališna družine Pinklec

Znamo da ima roditelja koji smatraju da se njihova djeca bolja od drugih, poneka već samo zbog toga što su iz materijalno vrlo dobro situirane obitelji. Znamo i da ima djece koja preuzimaju te loše navike roditelja i postaju agresivna i prezriva prema siromašnijoj djeci. Kako učitelj može utjecati na to da djeca budu ono što jesu: djeca?

Roditelji su ključni. Njihov nadmeni stav “uteg je oko nogu” potomaka im. Ta djeca su osuđena na neuspjeh i “tresnut će o pod” kad shvate da nisu bolji i pametniji zato što imaju više novaca. Raslojavanje u društvu je ozbiljan problem. Svaka neponiznost zamijenjena isključivošću zbog materijalne imaštine je loša. Djeca odrastanjem to shvate. Danas se možeš dobro odjenuti i biti uredan i bez mnogo para. Problem je kako se školovati bez novca? E, tu i Škole i zajednica moraju pomoći. Potruditi se i dok im se ne da. Učitelji koji to prepoznaju su “moji tipovi” poučavatelja i usmjeravatelja. Premalo ih je, nažalost.

Razlika između Alena kad je počeo raditi u školstvu i današnjeg Alena koji je, kako sam kažeš, stupio u godine kad postaje svjestan da je naivan jer se nije nadao da će biti ovako?

Razlika između mene u početku i danas pregolema je. Nisam se nadao da je sustav toliko trom i da je nemoguće značajno promijeniti išta. Činim zato minimalne pomake i stalno se preispitujem, mijenjam, učim, čitam. Razočarenje postoji! Ali, vidim u svakoj tamnoj pećini neku rupu kroz koju proviruje svjetlo, rekao bi genijalni pokojni Ante Perković, novinar i rock kritičar.

Opet ću te citirati: Nisam “bijesan na cijeli svijet” kao što mi kaže blagonakloni kolega jučer na poslu. U uvodu sam rekao da znaš uputiti žaoku. Ne primitivnim rječnikom, ne u jednoj riječi ili rečenici, nekako metaforama za koje nije potrebno znati čitati između redova. Jesi li ikada imao na poslu ili negdje privatno problema zbog iznošenja svog mišljenja ili pogleda na društvo, neku situaciju, neki događaj?

O, da! Naravno! Znam biti ciničan i “opor” u stavu. Imam tu primorsku narav. Nisam agresivan ni zločest. Što god pojedinci mislili. Ljudi koji me poznaju, iščitavaju moje žaoke kao nešto svojstveno meni i prihvaćaju me. Na poslu sam djelatnik ustanove čiji integritet štitim. Nevolje međuljudskih odnosa valja riješiti smislenim razgovorima unutar Kuće, a ne obznanjivati ih ” gradu i svijetu.” To je minimum pristojnosti.

Jesi li ikada, u bilo kojem trenutku, pomislio na odlazak iz Hrvatske?

“Domovina je teško pitanje”.
Sad dok imam troje klinaca i obitelj stvar odlaska je utopija. Jasno je svima, postoje bolja mjesta za život. Ali, tamo si otuđeni stranac. Nisu “obećane zemlje” baš toliko gostoljubive kako se iz ove perspektive od doma čini.

Te tvoje crtice o ljudima, mjestima, događajima, opažanjima, rekao si da postoji ideja o njihovom ukoričenju. Je li ideja prerasla u realizaciju?

Ideja o ukoričenju tih crtica postoji i nada “tinja”. Imam i profesionalnog fotografa, ekipu podržavatelja. Utjecajnih. Mislim da su ti “krokiji” koje objavljujem neloši. Forma u kojoj su pisani je mrvicu drugačija. Nastaju u dahu, ritam rečenice i stil me čak “natjeraju” da ih i ja ponovno čitam. Hahaha. Imao bih sjajnu promociju. Frendovski party.

Alen Barbić

Nas dvojica, osim što obojica volimo raditi s djecom i koristiti aorist, imamo još jednu zajedničku crtu: nastojimo izbjegavati kalupe mišljenja, ponašanja, ukazati da ako je nešto nastalo u nekom vremenu ne znači da je to i brand i simbol tog vremena. Recimo, tvoj stav o romanu Pirgo Anđelke Martić:

Na spomen imena zagrebačke književnice ANĐELKE MARTIĆ, rođene 1. svibnja 1924. 🎁📖brojne generacije odmah se prisjete njezina romana “Pirgo.”

Uvijek prije zaključka da se radi o:

“Komunističkom, jugofilskom, programatski upisanom djelcu kojim su opaki tvorci školskih programa manipulirali hrvatskom nejači!”

Topla preporuka!

Pročitajte roman iznova, molim vas!😊

Kanonsko djelo hrvatske dječje književnosti! Da.

Pitanje: što, kako s kurikularnom reformom?

Anđelka Martić pisala je jako dobro. Pismena i odmjerena.To su tečne rečenice. Emotivne. Ne prelazi u “persiflažu”. Jedna od omiljenih knjiga mog djetinjstva nije pisana po narudžbi. Naravno da je to svojevrsni književni “aorist”. Koji obojica volimo.😉To nije programatsko djelo. Aluzija na – kanonsko djelo je, ( što hotimice spomenuh) odgovor na priličnu količinu “tužnih” rečenica koje je izgovorio na televiziji onaj Novak, Prospera starog sin.

Kurikularne reforme su svima “puna usta”. Valjalo bi krenuti s klima – uređajima po učionicama jer će nam neka djeca kolabirati u svibnju.

Ako se pokušam ne šaliti, reći ću tek da se prijepor u svjetonazoru mogao “elegantnije” riješiti. Boris Jokić je gotovo moj vršnjak. Drag mi je njegov entuzijazam i stil, što nije nevažno. Psiholog, maturirao u Americi, doktorirao na Cambridgeu. Okupio ekipu. Odličan orator. I moji znanci su “krvavo” radili na cjelovitoj kurikularnoj reformi. Da “svisneš.” Žao mi je. Sad će drugi. Pogotovo mi je žao što neki misle da će upravo njihova svijeća gorjeti do jutra? I žao mi je što je politički utjecaj iznad svega i svih. Taj “mi i oni” stav i – “E, ne može!”, mi je stran.

Hajdemo malo na klasiku, kategorija najdraže uz, naravno, obrazloženje!
Koja osoba iz prošlosti ti je najdraža, toliko da bi je oživio da možeš?

Dlanovi mi se znoje. Znam! Yes. MARGITA STEFANOVIĆ je – princeza. Rekao bi slovenski kantautor Zoran Predin : ” Sanjao sam da smo se sreli neki dan, na malom trgu punom razdraganih ljudi. Zadnje si zrake sunca brojala, k’o da čekaš noć da te probudi.”
Pokojna klavijaturistica Ekatarine Velike.
Zašto mi je baš ona bitna?
E, pa zato što je prelijepa bila, sve petice u matematičkoj gimnaziji, završila kao ponajbolja Srednju glazbenu školu “Josip Slavenski” i trebala je biti druga, uz svog prijatelja Ivu Pogorelića, koja će studirati u Moskvi na Konzervatoriju. Mati Desa je bila hiper autoritarna domaćica i to nije dozvolila pa je Magi bila prisiljena “ostati”. U roku je završila arhitekturu. “Ubrala” je važnu međunarodnu nagradu za arhitektonski rad. Otac joj je suosnivač televizije. Ravasi. Utjecajan čovjek i boem. Margarita je za me simbol nevjerojatne inteligencije pomiješane s patnjom i konstantnim otporom. Bol. Da mi je bilo sresti je. “Kužili” bismo se. EKV su u ono vrijeme bili europski vrh. Danas se čini : “Kao da je bilo nekad” ( aluzija na naslov albuma). Propala je opako. Od “zvjezdane princeze” do “smrdljive narkomanke” što spava u garaži i živi u bijedi. Vidio sam faksimile njenih rukopisa. Prelijepo je pisala. Izgledala. Svirala. Pričala. Bivala. Samo da ne bude takvih nesretnica više.

Najpozitivnija osoba današnjice?

Damir Urban je najveća živuća osoba za mene. Aha.Trenutno tako mislim.😉

Razumije što je performance. Donese infuziju na scenu. Genijalan fake. Jasno da mu ne treba. Pa odjeća. Pa sposobnost transformacije na Runjićevim večerima u mirnog momka u bijelom.

Privatno je silno dobar.

Skroman i pristojan.

Vrlo promišljen.

Njegove vokalne izvedbe i nisu za široke mase. Sjajno koketira s kazalištem. Cijela izvedba ima smisla. Ima suvisle glazbenike. Znaju svirati. U svom poslu je za mene on taj koji predstavlja razliku. Ambijent vrhunski je učinjen 8.7. 2017. u jezeru Starog grada kod nas u Čakovcu. Rijedak i pozitivan primjer glazbe iz koje bi generacije imale što naučiti o estetici.
Spotovi su mu vrhunski. Baštini nasljeđe genijalnog Mađara Belle Tara. Supruga Milica je tu važna. Vidite što još dobra može bračna zajednica učiniti.

Smatram ovo bitnim. Na Jezeru prošle godine.
Čakovečka djevojčica Zara ( tada završila 6.osnovne) se odlično uklopila u antologijskoj stvari ( “Odlučio sam da te volim”) na bubnjevima.
I tu je Urban na kraju pjesme glazbenom improvizacijom potakao dijete da se snađe pred gomilom. Nije želio ispasti populist jer je dovođenje djece na scenu počesto to.
Nepredvidiv je.
Ne priznaje “šablone” i shvaća sve.

Moto ili izreka po kojoj bi trebali živjeti u budućnosti?

ROBERT FULGHUM, književnik:
“Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se skrila u pijesku dječjeg igrališta.”

Rekao sam u dogovoru za intervju najviše deset pitanja, pa evo jedanaestog za kraj: bez floskula i prenemaganja, tvoja poruka djeci?

” Život se sastoji od sitnih promjena koje čine krupnu razliku. Budite vi ta promjena koju želite vidjeti na drugome.”

_____________________INTERMEZZO_________________

Donirajte Udrugu Mlada pera

_____________________________________________________

Donirajte Udrugu Mlada pera
Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.