Intervju: Dragutin Barlek – filantrop iz Brezja

Da ovo neće biti običan intervju postalo mi je jasno kad smo počeli dogovarati vrijeme i mjesto za susret.
– Kako to misliš gdje? Pa moraš doći kod mene da ti pokažem neke stvari!

A kad sam došao kod njega postalo mi je jasno da neće to ni slučajno biti onaj intervju pitanje – odgovor – pitanje – odgovor…U 2 sata i 20 minuta koliko sam bio kod njega sjedio sam možda 10 minuta, sve ostalo je bilo razgledavanje, prisjećanje. Ne stigneš pratiti taj životni put, jer tu se doslovce radi o cijelom životu, ne godini, dvije.  Pitanja nisam postavljao, nisam trebao, on je pričao s ponosom o svemu, ponekad tužnim sjećanjima, puno više onim veselijim, usput otkrivajući svoj životni moto i pogled na život.

No da predstavim koga sam to došao intervjuirati. Radi se o Dragutinu Barleku iz Brezja, vlasniku deset old timera, ali old timera automobila pa deset old timera motocikla te tri traktora. No tu su još zbirke suvenira, znački, kaciga, ima i starih radija, pisaćih mašina, kaciga…puna soba, zapravo puna kuća, ma puna i garaža, zapravo i garaže, a i hala iza je krcata.

Kaže Dragutin, trebao bi ovu halu urediti, a radi se 300 kvadrata, pretvoriti je u izložbeni prostor. No trebalo bi i svu onu dokumentaciju i fotografije srediti. Jer Dragutin ima i hrpu pehara, fascikle i fascikle priznanja, isječke iz novina, ali i mnoštvo starih fotografija koje bi i mnogi muzeji voljeli imati u svom vlasništvu.

Barlek je aktivni član u Fićo klubu Međimurje, Oldtimer Klubu Međimurje, Fićo klubu Velenje te obnaša funkciju počasnog člana Oldtimer kluba Classic Prelog jer je bio od velike pomoći prilikom njegova osnivanja. Sada je u mirovini te svaki slobodni trenutak želi iskoristiti za putovanja. Njegova je garaža i dvorište u Brezju pravi mali raj za sve one koji vole vremešne automobile. 

Moje avanture su započele kad sam postao izviđač. Tada sam konačno mogao otputovati, otići nekamo, ne biti cijeli dan samo s kravama. Nisam bježao od krava, od posla, da me pogrešno ne shvatiš! Samo sam htio malo i putovati!

I kroz njegovo pripovijedanje otkrivam da nema šanse da se sve o njemu sazna u jednom danu i da to nikako nije samo vezano uz oldtimere. Saznajem da je bio omladinski aktivista, tu je biciklizam, streljaštvo, uspješan poslovni život (obnova crkve u Svetom Juraju na bregu, samostana u Lepoglavi, ma cijeli niz nastradalih ili starih poznatih građevina).

Trebao bi cijeli feljton samo o njegovim putovanjima: neću ni nabrajati države u Europi nego napisati po Europi pa dodati SAD, Kuba, SSSR ali i Rusija, Kina, Indija, Egipat…

Oduvijek sam volio traktore, motore i aute, ali kad sam vidio da se u Međimurju osnovao Oldtimer klub, učlanio sam se brže-bolje u njega i počeo nabavljati oldtimere. Mama je 1971. godine kupila motor Pony Ekspress, takozvanog puheka, njime sam 1972. godine putovao na relaciji Čakovec-Poreč,  1973. godine relaciju Čakovec-Dubrovnik preko Bosne vozio sam preko 30 sati. Tri godine kasnije njime sam proputovao relaciju od Čakovca preko Jesenica do Skopja za pet dana!

No uskoro me okupira pričom o svom djedu. Kao neki povjesničar-amater (ja sam ga tako doživio!) priča o dogodovštinama svog djeda, ima materijala za nekoliko priča i to pustolovnih (pitam se s koje strane mu dolazi avanturistički gen?).

Djed Juraj došao je iz Lepoglave, istraživao (kopao) oko Murskog Središća i bio konkurencija osnivačima rudnika Kraljić i Majhen Co, posvađao se, kupio komad zemlje u Dragoslavcu gdje je nanjušio da ima ugljena. Svi govore samo u rudnicima kod Murskog Središća, ovaj nitko ni ne spominje. Predložio sam da naprave neku stazu do njega, turističku, malo srede jer se sve zarušilo. Tko zna, možda nešto i bude. Našao sam i pisani trag o djedu i rudniku za godinu 1921.

No već smo u godini 1973., priča kako je otvorio prvi disco u Brezju. U društvenom domu stavio crvenu traku na žarulju, gramofon koji odjednom hvata 5 ploča i evo zabave za mlade.

Buš nam decu pokvaril! – vikali su stariji na mene.

I tada otkrivam nešto što je teškom mukom prihvatio da objavim. On je donator i to donator koji je puno mnogima dao, a medije za to nije zvao. Namjerno ću spomenuti obnove spomen-ploča antifašistima razbijenim poslije ’90 no tu su donacije raznim udrugama, literarnim, invalida, dječjim, sportskim, školama…Ima registratore puna zahvalnica, registrator pun uplatnica svih donacija koje je dao. Neugodno mu što to želim objaviti, ali mislim da je itekako zaslužio da se to makar onako usput spomene.

Vrijeme mi je odlaska, sjedim u autu no još razgovaramo. Odlazim iz Brezja, u Šenkovcu osjetim da mi nešto dodiruje nogu, stajem, pogledam, a ono Barlekov mali mačić, ušao u auto dok smo mi još razgovarali. Okrećem se natrag da ga vratim.

Haha, isti je k’o i gazda, avanturista! Znao sam otići i na tjedan dana, a da moji nisu znali gdje sam. A što ću, nije onda bilo mobitela!

[give_form id=”6365″ show_title=”true” show_goal=”false” show_content=”none” display_style=”reveal” continue_button_title=”Donirajte za dječju slikovnicu”]