Intervju: Tara Damjan – velika nada hrvatskog konjaništva
Dvadesetogodišnja Tara Damjan iz Čakovca višestruka je osvajačica nagrada u konjičkim sportovima u kategorijama preponsko i dresurno jahanje. Jedan od njenih najvećih uspjeha u dosadašnjoj karijeri je osvajanje prvog mjesta na rang listi dresurne ljestvice kadeta 2016. godine. Također, njezin niz odličja krase prva mjesta na mnogim preponskim turnirima na višim visinama te treće mjesto na Prvenstvu Hrvatske u dresurnom jahanju 2016. godine. Zahvaljujući svojim izvrsnim rezultatima 2017. godine imala je čast u umjetničkom programu otvoriti Zrinski Art Festival u Čakovcu.
Tara je završila program ekonomista u Ekonomskoj i trgovačkoj školi Čakovec, a trenutno je studentica studija Menadžmenta sporta i turizma Međimurskog veleučilišta u Čakovcu te studija za izobrazbu trenera (konjički sport) Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Kako uspijeva izbalansirati vrijeme između treninga i dva paralelna studija te koja su joj motivacija i planovi u budućoj karijeri, saznajte u nastavku.
S obzirom na činjenicu da konjičko jahanje nije jedan od popularnijih sportova, odakle dolazi želja i ambicija za bavljenjem upravo njime?
Od malena me veže ljubav prema životinjama pa sam na temelju toga otkrila veliku i bezuvjetnu ljubav prema konjima. Jahanjem sam se počela baviti sasvim slučajno, nagovaranjem mame da nazove nekadašnju školu jahanja u Čakovcu i da dogovori termin. Kad sam se počela baviti jahanjem, točnije u sedmoj godini života, svi su mislili da je to samo „faza“, no ta „faza“ traje još i danas.
Konjičkim sportom, odnosno jahanjem baviš se još od djetinjstva, jesu li treninzi ikada predstavljali prepreke za školske i privatne obaveze, nije li bilo potrebno puno odricanja?
Kao i u svakom ozbiljnom sportu, naravno da je potrebno puno odricanja. U konjičkom sportu možda čak i nešto više iz razloga što je potrebna briga za živo biće, a ne primjerice reket ili lopta. Često je bilo potrebno izostajati s nastave, ali zahvaljujući podršci ravnateljice i profesora nije bilo ozbiljnijih problema. Ponekad sam morala propustiti izlaske i druženja s obitelji i prijateljima, ali sam sve to nadoknadila.
Možeš li nam pobliže opisati kako izgleda jedan tvoj uobičajeni trening, a zatim i proces priprema za turnire i natjecanja?
Moj uobičajeni trening počinje pripremom konja i opreme. Konj se prvo treba otimariti, očistiti, osedlati i slično. Najvažnije je da se konj prije početka treninga pravilno zagrije, a kad se određeni trening odradi, važno je da se konj ohladi te nakon toga treba obaviti ostalu brigu o njemu što uključuje njegovo ponovno čišćenje i hlađenje tetiva. Sami treninzi su tempirani i prilagođeni zahtjevima predstojećeg turnira ili natjecanja. Prije svakog turnira, odnosno natjecanja, konju se slaže posebna frizura i ima poseban tretman spremanja. Isto tako i oprema.
Koliko si povezana sa svojim konjima?
Sa svim konjima koje sam jahala sam morala biti povezana jer sam provodila većinu vremena s njima, no posebno sam bila povezana sa svojom kobilom Nanom koja je, nažalost, uginula 2019. godine. S njom sam osvojila sve važnije nagrade, a bile smo toliko povezane da smo se razumjele samo jednim pogledom. No ipak nismo mi bile jedine zaslužne za rezultate nego treba spomenuti i tadašnjeg trenera Alberta Vukovića.
Koji žargoni postoje u konjaništvu?
Osnovne kretnje konja su hod, kas i galop. Nekoliko zanimljivih žargona su primjerice „uzengije“ – tamo gdje se drži stopalo, odnosno noga. Zatim „korbač“ – mali, skraćeni bič; „žabica“ – jedan dio konjskog kopita te „dizgini“ – dio uzda kojima se upravlja konj.
Postoje li možda neke negativne strane bavljenja upravo ovim sportom?
Naravno da postoje, no ima ih vrlo malo. Rizik u ovom sportu je jako velik jer nikad nisi sam, radiš s bićem koje ne govori niti jedan jezik, ima preko 700 kilograma te doslovno upravljaš njime, radiš razne skokove, pokrete i dr. Također, negativna strana je to da ovaj sport uzima jako puno vremena i živaca jer neovisno o vremenskim uvjetima, kiša, snijeg ili najjače sunce, s konjem je potrebno raditi. No naravno, ovo su samo par negativnih strana u moru pozitivnih.
S obzirom na to da je kod nas konjaništvo netipičan sport, koliko je ovaj sport razvijen u Hrvatskoj?
Nažalost, točno je da ovaj sport nije baš razvijen. Mi jahači pokušavamo čim više razviti ovaj sport u Hrvatskoj, ali nismo ni blizu tome kao što su neke druge zemlje, primjerice Mađarska.
Za kraj, možeš li nam otkriti koji su tvoji planovi za budućnost vezani uz karijeru s obzirom na to da si svoju ljubav i ambiciju prema sportu odlučila stručno usavršiti na dvama studijima koji su usko vezani uz sport, a zatim i uz jahanje?
Moju budući planovi su da se u budućem razdoblju u potpunosti posvetim studiranju, kao što je vidljivo iz činjenice da sam turnire i natjecanja stavila na kratku pauzu zbog nedostatka vremena. Mlada sam pa mislim da imam vremena nastaviti putem kojim sam krenula. Jednog dana, nakon završetka studija, nadam se vlastitoj konjskoj staji i školi jahanja.
Tara, puno uspjeha i vidimo se na otvorenju vlastite konjske staje i škole jahanja!
*********************************INTERMEZZO**********************************
