“Između dvaju zala, što bi radije bili, narkomani ili homoseksualci?”

Školama se širi društveni virus koji ne napada tjelesno, već mentalno zdravlje

U jednoj školi u Hrvatskoj, djeca u 3. razredu osnovne škole za lektiru dobivaju knjige, ovisno o spolu. Točnije, ovisno o tome što nastavnik/ca smatra literaturom sadržajima primjerenom djevojčicama, odnosno dječacima. U jednog drugoj školi u Hrvatskoj, vjeroučitelj djeci postavlja pitanje, kad bi se morali opredijeliti između dvaju zala, što bi radije bili, narkomani ili homoseksualci.

U jednoj, sad već trećoj školi u Hrvatskoj, dijete (12 god.) moli svoju tetku, koja je započela proces izlaska iz Katoličke crkve, da to ne čini javno, jer bi, kaže dijete, znajući već i samo vrlo dobro u kakvoj se zemlji nalazi, u školi moglo imati probleme.

U četvrtoj, petoj i tako dalje školi u Hrvatskoj, opisane situacije se, uz neke varijacije, ponavljaju. Čak i kad bi se radilo o dvije, tri škole, trebalo bi smjesta reagirati, sankcionirati učitelje, vjeroučitelje i slične zagađivače odgojnog i time javnog prostora. Budući da, međutim, takvih primjera ima daleko više te da više nije riječ samo o rijetkim primjerima, već su, dapače, postali standard a ne ‘tek’ devijacija, u skladu s trenutačnim stanjem s pošasti koronavirusa, u ovom slučaju možemo govoriti o društvenom virusu koji ne napada tjelesno, nego mentalno zdravlje.

Od takvih bi i normalan odrastao čovjek crk’o od straha

Da je ovaj virus veoma opasan govori, recimo, i to da su na opisani upit vjeroučitelja o dva zla, i koje bi od njih djeca izabrala kao manje, učenici/učenice svi do jednog odgovorili da bi radije bili narkomani nego homoseksualci.

Da je ovaj virus izuzetno opasan govori i strah da se ne bude iznimka koja možda drugačije misli, pa onda to i kaže; recimo, da se javno kaže da ne postoje knjige samo za djevojčice, odnosno za dječake, a ne dao bog da si emocionalno i seksualno sklon/a istom spolu. Desi li se da se izjasniš drugačije, znači da si zaražen, zarazan, opasan, da si isti kao i “oni” i da te treba isključiti, odmaknuti se od tebe, pa i kazniti, a dječja okolina zna biti veoma okrutna ako je se uvjeri da biti okrutan i nije neki problem, osobito ako je za “pravu” stvar.

Da je ovaj virus opasan govori i to da su i djeca sama već uvjerena da je sa svime gore opisanim sve u redu, da djecu treba odabirom literature segregirati prema spolu, da je bolje biti narkoman nego homoseksualac

Zato i roditelji koji su se nekim privatnim putem nekomu obratili s ovim slučajevima ni za što ne bi izašli u javnost, niti to prijavili školskim upravama i izlagali svoju djecu nevoljama. K tome, nagledali smo se čudesnih likova na čelu naših školskih ustanova, graditelja priručnih oltara u foajeima škola, obješenjaka križeva svih veličina po učionama, sakupljača krunica, i kojekakvih budućih blaženika in spe, ne pretjerano pismenih ali čvrste vjere u vlastito vjerovanje.

Od takvih, to jest od njihovih stavova i postupaka i normalan bi odrastao čovjek crk’o od straha i pobjegao glavom bez obzira. Ne čine, dakle, roditelji tako stoga što bi sami bili kukavice, već što im je jasno da neće biti u stanju zaštititi svoju djecu od odmazde raznih vrsta. Od opće poruge do prebijanja na školskim dvorištima.

Izlaze li nam iz odgojnog sustava nove generacije virusa?

Da je ovaj virus opasan govori i to da su i djeca sama već uvjerena da je sa svime gore opisanim sve u redu, da djecu treba odabirom literature segregirati prema spolu, da je bolje biti narkoman nego homoseksualac, da je ne biti član NGO-a zvanog Katolička crkva sramotno djelo koje treba sakrivati. Da nam iz odgojnog sustava izlaze u stroju nove generacije virusa, za nove i sljedeće generacije, i tako dalje, natrag sve do prvotne pećine.

I što sad? Ravnatelje/ice škola bolje niti ne spominjati. Obratiti se Ministarstvu znanosti i obrazovanja, to bi moglo, no što će oni učiniti? “Istražit ćemo slučaj, takve se stvari ne smiju događati, naši su zakoni po tom pitanju jasni. Kad utvrdimo stanje, razmotrit ćemo sankcije, skrenut ćemo pažnju, ispitat ćemo, vidjet ćemo, poslat ćemo inspekciju…”

Treba li se uvijek iznova zamarati i ponovo objašnjavati zlo spolne segregacije, zlo narkomanije naspram slobodnog izbora partnera na temelju ljubavi, a ne kokaina? Treba li ponavljati da religijama nije mjesto u školama već u njihovim bogomoljama?

Što još? Žaliti se pravobraniteljstvu. To su doduše jedina mjesta gdje će vas čuti, pažljivo saslušati, razumjeti problem, intervenirati… i tu bi se njihov posao završio. Dalje od toga ne mogu. Križevi razasuti diljem škola, kapelice na ulazima u zgradu, nepropusni su.

Što nakon ovoga? Mediji, koji su ionako supstitut za građansko društvo, koji “glume” javno mnijenje, učinit će sve što mogu, i uza sve prigovore, treba im biti zahvalan, jer što bismo bez njih? Ovako, s njima, barem imamo privid društvenosti. Pa i oni će se nasukati na kapelicu.

Treba li ponavljati da religijama nije mjesto u školama već u njihovim bogomoljama?

Tko je odgovoran? I to već znamo. Od Vlade i premijera do Ministarstva i ministrice, na čelu, do već spomenutih ravnatelja/ica škola. U njih je moć, oni raspolažu mehanizmima, oni donose zakone i odluke, oni brinu o sadržaju kurikuluma, na njima je da uvedu građanski odgoj u škole, namjesto religijskog, kojem je mjesto u bogomoljama, na njima je da vode računa o procesima, da kontroliraju, ispravljaju, sankcioniraju.

Što rade odgovorni? Ništa.

Treba li se uvijek iznova zamarati i ponovo objašnjavati zlo spolne segregacije, zlo narkomanije naspram slobodnog izbora partnera na temelju ljubavi, a ne kokaina? Treba li ponavljati da religijama nije mjesto u školama već u njihovim bogomoljama, jednostavno stoga što je njihovo učenje uglavnom dijametralno suprotno odgoju slobodnog građanina/građanke, dakle, sekularnom odgoju? Nikako. To je nepotrebno gubljenje vremena.

Da je ovaj virus izuzetno opasan govori i strah da se ne bude iznimka koja možda drugačije misli, pa onda to i kaže; recimo, da se javno kaže da ne postoje knjige samo za djevojčice, odnosno za dječake

One koji su izabrani da obavljaju naše opće poslove, od najviše do najniže razine; od predsjednika države, Sabora, premijera, ministara, pročelnika, načelnika, do direktora škola, načelnika, pročelnika itd., itsl., njih treba prozivati, tjerati i natjerati da rade ono što im je zapisano u svim dokumentima od Ustava na niže. Ili ih smijeniti, a za to su mehanizmi još uvijek u rukama građana – izborima.

I samo još pitanje, gdje je prvotno mjesto ovog opakog virusa?

U kapelici. Suzbijanje je jednostavno, vratiti cijeli taj paket u njegovo izvorište. Pa kome je do virusa, znat će gdje će ga naći, crkava na koncu u Hrvatskoj ima neusporedivo više nego bolnica. Svaki građanin mora biti slobodan, pa i ako mu je do virusa, sretan mu put do prve crkve.

IZVOR: kompletan članak prenesen s portala CROL

[give_form id=”6365″ show_title=”true” show_goal=”false” show_content=”none” display_style=”reveal” continue_button_title=”Donirajte djecu”]