Kad ti se dvaput digne i padne u jednoj minuti

Kao što već cijeli tjedan trubim, od ponedjeljka sam na više nego zasluženom godišnjem odmoru (po mom vlastitom mišljenju, uprava se još nije izjasnila!), ali ovaj put sam nenamjerno odlučio do kraja ispitati kako to izgleda kad baš tebi zatreba liječnik na otoku za razliku od prošlog puta kad sam samo bio aktivni promatrač.

Dakle, naotekla mi opasno desna noga ( stopalo s potkoljenicom) i više ni tablete protiv bolova nisu pomogle pa sam krenuo u ambulantu u Novalju računajući da sigurno ima neki liječnik popodne. Ovaj put su vrata u dio zgrade gdje su ambulante bila otključana, ali sve ambulante zaključane, nigdje nikoga. Jedan mladi talijanski par zbunjen stoji nasred hodnika i ne zna kud će, što će. Kažem im neka me prate, idemo okolo na hitni prijem što su napravili poslušno kao psići, zahvalni da je uopće netko obratio pažnju na njih (pitanje koliko su dugo uopće tamo stajali u očekivanju Godota!).

Dolazim na hitni prijem, cijela ekipa vani sjedi, nema gužve. Objasnim im situaciju i poučen radom hitne u Čakovcu odmah velim da nema veze ako me neće pregledati jer mi očito život nije u opasnosti, ali neka mi daju barem nešto jako protiv bolova. No mlada ekipa veli da obavezno odem u Zadar jer bi natečenje moglo biti i ozbiljno (tromboza), a nema smisla da me oni zaprime jer me onda opet ionako moraju poslati u Zadar na potrebne pretrage. Nafilaju me lijekom protiv bolova i zaputim se ja u Zadar. Za sat i pol vožnje u Zadar nekoliko puta mi palo na pamet hoće li biti problema s parkiranjem no na parkiralištu ispred ulaza u bolnicu ima praznih mjesta.

Dolazim na hitni prijem, javljam se na šalter i još razmišljam hoće li me gnjaviti zbog maske (imam liječničku potvrdu o medicinskom izuzeću nošenja maske) no opće je poznato da Dalmoši nisu bili pobornici maski ni usred najžešće pandemije pa gdje bi onda sada, a osim toga čak ni službeno osoblje nije opterećeno maskama, uglavnom im je svima ispod brade ili je niti nemaju.

Sestra na šalteru izrecitira ono što valjda izrecitira nekoliko stotina puta na dan, unese moje podatke u računalo i uputi me da sjednem i čekam. To je bilo u 18 sati, u 20,30 sam bio na redu. Pozovu me, ulazim u ambulantu 2 ali liječnik odmah veli da ne moram niti sjesti jer sam ja slučaj za drugu ambulantu. Naime, imaju sistem da jedna ambulanta obrađuje kirurške slučajeve, druga internističke itd. Mene je sestra u trijaži stavila da čekam na red za kirurga, a zapravo me trebala staviti na čekanje u red kod interniste. Vrate me u hodnik da dalje čekam, nadam se ne opet sve ispočetka i zaista, u 21 sat me pozovu u ambulantu 5 koja obrađuje internističke slučajeve. Pregled, tromboza na sreću otpada, izgleda da je neka bakterijska upala. EKG je OK, izvade mi krv i natrag na čekanje dok ne budu gotovi nalazi.

Za sat vremena zovu me u ambulantu 4 (izgleda da onaj liječnik iz ambulante 5 radi u nekoliko ambulanti jer zaista je gužva, a ima i dosta stranaca koji su se ozlijedili na godišnjem odmoru). Došli nalazi krvi, neki parametri su povišeni pa će mi dati dva antibiotika, klindamicin 1g i klavocin 1g.

Pa zar nije nestašica klavocina? – upitam ja liječnika.

Tko Vam je to rekao? – upita me.

Pa bilo je u vijestima! – odgovaram.

Glupost! – odgovara on uz smijeh.

Dakle, 10 dana tih antibiotika, ukoliko ne bude bolje vratiti se nazad.

Odlazim na šalter gdje mi sestra daje nalaze i na moju molbu adresu dežurne ljekarne kako bih je mogao ukucati i GPS i pronaći je. Sestra ljubazna, susretljiva, nasmijana iako joj je malo prije upao neki tip i počeo vikati na nju da on ne može čekati jer mu je slabo, izašao je iz bolnice pa se napio, razmišlja da se ubije pa mora čim prije kod liječnika kako bi mogao ići čim prije dalje piti i razmišljati hoće li se ubiti. Tko zna kako su ga utišali na psihijatriji gdje ga je doktor odlučnim glasom preusmjerio.

I tako nađem dežurnu ljekarnu, naravno nema mjesta za parkiranje pa kružim dok se konačno ne parkiram na jednom privatnom parkiralištu. Za 5 minuta neće valjda biti nekih problema.

Dolazim na red, dajem zdravstvenu iskaznicu, mlada magistrica tipka po računalu ali ne nalazi nikakav e-recept.

Kako nema? – čudim se ja, možda još nije stiglo s hitnog prijema po kablovima. Moram joj dati nalaze odnosno otpusno pismo s hitnog prijema da vidi što mi je liječnik propisao. Otpusno pismo je naravno ostalo u autu pa sam prošetao natrag do auta i usput provjerio ima li frke zbog toga gdje sam parkirao.

Vraćam se natrag s otpusnim pismom, magistra čita i naravno slijedi komentar kojeg sam i očekivao: Klavocina nema, nestašica je!

OK, dajte mi neki zamjenski! – odgovaram.

Ne mogu! – s osmijehom će ona. Tu mi je raspoloženje prvi put palo na nulu no ljubazno ponudi da nazove liječnika i upita ga može li dati drugi lijek. Odmah se raspoloženje opet diglo i pitam se jel’ se liječnik sjetio mog komentara o nestašici klavocina? Uglavnom, može amoksicilin. Magistra napiše na otpusnom pismu da je nakon telefonske konzultacije s liječnikom izdala drugi antibiotik.

Da mi lijekove i zatraži 120 kn. Opet je raspoloženje palo na nulu!

Pa zašto moram platiti? – čudim se ja.

Jer Vam lijek izdajem na osnovu PREPORUKE na otpusnom pismu! – odgovara strpljivo.

Pa zašto nije poslao e-recept? – čudim se ja.

Jer to mora napraviti Vaš liječnik, a sad Vam je vikend pa prije ponedjeljka ništa, a lijekovi Vam trebaju odmah! No platite gotovinom pa drugi tjedan možete doći  s računom natrag i vratit ćemo Vam novac! – odgovara strpljivo.

Da dođem natrag s Paga ili iz Čakovca? – odbrusim i u sekundi požalim svoje riječi.

Ja zaista tu ništa nisam kriva! – obrani se ona i potpuno je u pravu.

Svi doktori, sve sestre i sve magistre u cijeloj ovoj matineji bili su izuzetno ljubazni i strpljivi. Kriv je sustav koji čeka nekog sposobnog ministra zdravstva, nadajmo se u bliskoj budućnosti!

PS: kući (gdje sam na GO) sam se vratio u ponoć, popio antibiotike i zaspao k’o beba, nisu trebale tablete za spavanje!

*********************************INTERMEZZO**********************************