Konobar s diplomom iz galame u epizodi “Misterij stranih jezika”

Bilo jednom u malom, turističkom gradiću negdje uz rijeku, gdje su svi znali sve, a pogotovo su svi znali “onog konobara” – Štefa. Štef je bio personifikacija balkanskog šarma, onako sirovog, nesuvislog, ali i, po njegovom mišljenju, neodoljivog. Nosio je svaki dan svoju crnu pregaču kao da je zlatni oklop, a blok u rukama držao je s ozbiljnošću diplomate na mirovnim pregovorima. Svaka njegova gesta, svaki mig, govorili su: “Ja sam glavni konobar.”

No, imao je Štef i manu – nije znao ni jedan strani jezik. Ali to ga nije sprečavalo da se ponaša kao da je poliglot s punim pravom. Ako bi mu se, recimo, neki njemački turista obratio s “Bitte, ein Bier”, Štef bi ga odmjerio, zastao i, gledajući u svoj blok kao da proučava neku važnu diplomatsku notu, mudro bi šutio. A šutnja, dakako, nije bila obična; bila je to šutnja puna “dubokih” misli, popraćena povremenim kimanjem glave. Kad bi turista konačno odustao, Štef bi samo frknuo kroz nos i promrmljao: “Eh, kaj je, ni oni baš ne znaju pričat.”

Ali zato, kad bi se pojavili Slovenci, scena se mijenjala. Približavao bi se stolu kao Pavlovljev pas, počešao se iza uha i s osmijehom govorio: “Gremo, kaj boste vi? Pijete kaj al’ samo žlobrate?” Njegova “slovenščina” odzvanjala bi preko cijele terase, pa i dalje, možda čak do Durmitora. Neka se zna da Štef spika slovenski! Mnogi bi gosti pomislili kako je simpatičan u toj svojoj “stranoj” komunikaciji, ali kolege su već znale da tu nema ničega osim galame i neugodnog zvuka.

Štef je, naravno, imao visoko mišljenje o sebi – bio je uvjeren da se cijeli restoran drži na njemu. “Svi bi propali da mene nema,” govorio bi često s prezirom prema mlađim konobarima koji su mu pokušavali objasniti kako se pravilno poslužuje vino ili kako se ljubazno ophodi prema gostima. “Koje vino, vino je vino! A gost, ako je gladan, nek’ jede što ima.”

U međuvremenu, kolege bi se povlačile iz njegovog društva, pokušavajući izbjeći smjenu sa Štefom jer, iako je bio “najglasniji”, posao bi uvijek nekako odrađivao netko drugi. Kad je konačno shvatio da nitko ne želi raditi s njim, ozbiljno se zamislio. “Ljubomorni su, eto kaj je.”

Nije znao da su mu kolege posvetile i pjesmu, sad je samo još treba uglazbiti:

Na slovenski jezik digne glavu,
na engleski pase travu,
na slovenskom on se dere,
na njemački se s lica zemlje pobere,
na slovenskom opet galama,
od talijanskog razumije “mama”,
dok nema gosta slovenskog
skriva se i od slovačkog,
najbolje da dolaze samo Slovenci
da nismo i pred Česima nepismeni telci.
Vrsnim konobarom on sebe naziva,
al’ u stranim jezicima nikako ne pliva,
bahatošću nestručnost skriva
no neznanje se stalno otkriva.
Deranjem bi unosio strah,
a zapravo je samo suvišan prah!

*********************************INTERMEZZO**********************************